napisano 2004. iz moje 1. samostalne zbirke poezije "Sjena duše":
I uvijek se pitam, mogu li zelenim voćem (kao slučajno) pasti na zemlju od zrelosti, koja je to vječnost mojih trenutaka i koliko dana još moram čekati ,da bi se mlade lastavice ugnijezdile ispod mog balkona?
Imam li okus zrele lubenice ili sam daleko od sebe odlutala u tamnije sfere, koje ne poznaju sunčana jutra niti blage rujanske noći pune grožđa, šampanjca i slatkog osjećaja kad gubiš samu sebe, a dobivaš?!
Volim tu gorku slatkoću što se hvata za kožu i odijeva me u najljepšu haljinu oslikavajući staklene fasade moje gladi za tobom.
Uvijek kad sretnem lice anđela sa srcem zmije, ne može mi ništa uljepšati dan, nego kad prepoznam to lice amebe što želi biti čovjek.
Znaš li da me život polako napušta?
Znaš li da me ne zanima što će biti sutra, znaš li da zvjezdano nebo donosi više ljubavi i života od svih zemaljskih blagostanja? A