Pregled posta

Bojna “Rafael” etnički je čistila Split


Novosti, broj 753
Datum objave: 24.05.2014.
Piše: Nikola Bajto

Nakon sramotnog suučesništva splitskog gradonačelnika Ive Baldasara u postavljanju spomenika 9. bojni HOS-a “Rafael vitez Boban”, koja je osnovana na dan uspostave NDH uzevši ime po ustaškom generalu i ratnom zločincu, pojedini su glasovi u javnosti prenosili tvrdnju da ta postrojba Hrvatske vojske, za razliku od nekih drugih, ipak nije osuđena ni za jedan ratni zločin. Po tome bi HOS-ovci ispali momci koji su se malo igrali ustaškom ikonografijom, ali su, eto, bili časni vojnici, koji su jedino htjeli braniti domovinu. To je bio povod za naš razgovor s predsjednikom Dalmatinskog komiteta za ljudska prava Tončijem Majićem, čovjekom kojeg su pripadnici 9. bojne premlatili i prijetili mu oružjem jer ih je ratnih godina pokušavao spriječiti u progonu brojnih splitskih obitelji nepoželjne nacionalnosti, u čije su stanove provaljivali.

Ti hrvatski vojnici otvoreno su tokom rata sebe nazivali ustašama, ustaškim sinovima i nasljednicima Crne legije. Jasno su isticali da se bore za NDH, ne samo protiv četnika nego i protiv antifašista, da svoje crne odore nose kako bi utjerivali strah. Oni nisu provaljivali u prazne stanove. Razbijali su vrata dok su obitelji bile unutra, upadali naoružani, prijetili ženama i djeci, mlatili svakoga tko je, a takvi su bili rijetki, imao petlje da im se suprotstavi. Tonči Majić bio je takav, ustao je protiv fašista u vrijeme dok je Ivo Baldasar, koji danas HOS-ovce naziva antifašistima, s obitelji mirno živio u Italiji.

Pokušali ste tokom rata spriječiti u Splitu mnogobrojne deložacije koje su pripadnici Hrvatske vojske provodili nad nehrvatima?

Da pojasnim, nitko od nas nije mogao spriječiti nijednu deložaciju. Iza provalnika u uniformama stajali su cijela vojska, Vojna policija i, od vrha do dna, kompletan državni aparat. Provalnici su na terenu provodili službenu državnu politiku, a to je bila politika etničkog čišćenja. Jedino, brzo smo stekli bogato iskustvo te smo mogli pružiti korisne savjete žrtvi, što uraditi a što ne, kako prije deložacije tako i nakon nje. Prikupljali smo mnogo podataka i dokumenata te ih prosljeđivali na one inozemne adrese od kojih smo očekivali intervenciju kod hrvatske vlade.

Kukavičke deložacije

Kakva je u tome bila uloga 9. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban”?

Ta se bojna istakla nasiljem i efikasnošću prilikom izbacivanja nehrvata iz stanova tokom 1993. i početkom 1994., kada su brutalne vojničke deložacije u Splitu, ali i širom Hrvatske, naprosto bjesnile. Vojnici su provaljivali u stanove, prijetili bacanjima kroz prozor i klanjima, mlatili legalne stanare, izbacivali ih na ulicu i krali njihovu imovinu.

Pripadnici bojne prilikom jedne od takvih deložacija u veljači 1994. godine premlatili su i vas, slomivši vam nos?

Zapovjednik grupe HOS-ovih nasilnika bio je sada već pokojni Ivan Perkušić. Naizmjence je koristio dva nadimka, Barba i Ustaša. Samo u jednom ulazu u Splitu, Poljička 29, u svega nekoliko dana njegovi HOS-ovci izbacili su čak tri porodice i sve im pokrali. Posebno je bilo kukavički što su i taj put deložirali žene, koje su živjele same ili s manjom djecom. Odraslih muškaraca su se plašili. Pokušao sam pomoći jednoj od tih porodica, ali su me HOS-ovci – koji nisu imali pojma da sam aktivist nevladine organizacije – najprije prebili, a potom za ruke i noge iznijeli te bacili na hodnik. U tren su izbacili i legalnu stanarku. Vojna policija odvela nas je i zadržala u Lori. Zapovjednik Lore Mihael Budimir dezinformirao nas je da će zbog visoke intervencije iz MORH-a biti napravljen presedan i da se deložirana žena može vratiti kući. Međutim, pred zgradom nas je dočekao Barba s njegovima, izvadio i repetirao pištolj te mi, držeći mi ga uperenog u lice, održao jedan od onih vatrenih rodoljubnih govora. Da bi me na kraju svom snagom raspalio drškom po glavi. U tom je trenutku bio okružen istim onakvim crnokošuljašima kao i SDP-ov gradonačelnik nedavno, prilikom otkrivanja njihova spomenika.

U toj zgradi u Poljičkoj bojna je izbacila ljude iz niza stanova?

U zgradici od pet katova, u svega nekoliko dana ispražnjena su od “Srba” čak tri stana. Ženi koja se prva našla na udaru prethodno smo bili savjetovali da nipošto ne izlazi iz stana, jer se više neće moći vratiti i ona je bila riješena da tako postupi. Međutim, provalili su oko 23 sata i kada je crnokošuljaš prislonio pištolj na sljepoočnicu dvogodišnjeg djeteta, žena se slomila, pokupila djecu i spustila se na ulicu. U stan se uselio upravo Barba i ostao godinama živjeti u njemu. Tih dana isti su izbacili na ulicu i porodicu Lunić. Jedan se HOS-ovac kod provale porezao, pa je svoju krv pokupio nožem da bi takav, krvav nož stavio pod grlo sedmogodišnjoj curici, govoreći da je krv na nožu ustaška i da je sada vrijeme da se napije i četničke krvi. Djevojčici koja je samo nekoliko mjeseci ranije postala ponosni prvašić, nisu dozvolili da ponese sa sobom školsku torbu s knjigama i tekama. Njena majka bila je tada trudna, nekoliko mjeseci kasnije izgubila je to dijete.

Takvih deložacija je bilo i u Ulici Ruđera Boškovića, baš tamo gdje je podignut spomenik HOS-ovoj bojni?

Dobro izabrana lokacija. To je etnički najtemeljitije počišćena ulica u Splitu, tako da je ispravno ovaj spomenik shvatiti kao spomenik kojim se odaje počast etničkom čišćenju i brutalnim vojničkim deložacijama kojima se HOS tako proslavio. Što deložacijama, što pritiscima ili prijetnjama koje su rezultirale “dobrovoljnim odlascima”, iz pojedinih je ulaza desetokatnica, kakve u Boškovićevoj prevladavaju, počišćeno između deset i 20 stanova. Sistematski je čišćen upravo kvart Blatine, odnosno ulice Boškovićeva, Šimićeva i neke u neposrednoj blizini.

Jesu li u stanove u Boškovićevoj upadali i HOS-ovci iz bojne “Rafael”?

Da. Dio onih koji su došli na svečano otkrivanje spomenika svojoj bojni zacijelo se trebao samo spustiti liftom iz tih stanova. Prema obimnoj dokumentaciji o deložacijama nehrvata u Splitu, proizlazi da nijedna ulica nije stradala toliko koliko Boškovićeva, pa je umjesno što su je odabrali kao mjesto za spomenik koji ih, za razliku od nas koji smo ih tmurnih devedesetih pobliže upoznali, prikazuje kao junačku postrojbu bez mrlje.

Sudovi ne znače ništa

Kako ste doživjeli postavljanje spomenika i dolazak Baldasara na otkrivanje? Je li vam to bilo gnjusno?

Skandalozno je i drsko da čovjek koji je devedesete proveo u Italiji dolazi nama, koji smo se sve vrijeme ovdje tukli protiv fašista, docirati što je i kakva je zapravo 9. bojna HOS-a “Rafael vitez Boban”.

U medije je potom plasirana teza da HOS-ovci, eto, barem nisu osuđeni ni za jedan ratni zločin?

Nisu osuđeni ni ubojice iz Lore i tu smo već došli do priče o hrvatskom pravosuđu. Samo na splitskom sudu, suci su stotinama uniformiranih provalnika izrekli tek uvjetne presude. Znate ono: ako isto djelo ponoviš u roku od dvije godine ići ćeš šest mjeseci u zatvor. Glupost, osvojio je tuđi stan, zašto da upadne u još jedan? To dakle što je netko osuđen ili nije osuđen na hrvatskom sudu ne znači apsolutno ništa. Zato što ni hrvatski sudovi ne znače apsolutno ništa. To je vidljivo čak i na slučaja mog premlaćivanja. Splitski sudac Stanko Grbavac oslobodio je HOS-ovce samo nekoliko dana prije isteka apsolutnog zastarnog roka, kako se na tu presudu ne bismo mogli žaliti. Zato, nije teško uz takve suce dobiti potvrdu o nekažnjavanju, samo što ona niti što vrijedi, niti što dokazuje.

Upravo su HOS-ovci bili glavni u tim deložacijama?

Radije bih kazao da su bili veoma aktivni u provalama i pljačkama. Da, moja se organizacija u Splitu posljednjih mjeseci otimačine tuđih stanova s HOS-om veoma često sretala. Oni su tada već bili dio 114. brigade, bili su dio vojne hijerarhije, a nipošto ne odmetnuta horda. Iza njih je stajala državna politika, što se – i to na čitav niz načina – potvrdilo i nakon nasilja u Poljičkoj i domino-efekta njegovih posljedica. Nakon što je incident izazvao reakciju više bitnih međunarodnih organizacija, uključujući UN, i bio opširno popraćen u utjecajnim evropskim medijima, desio se novi incident s hapšenjem grupe švicarskih TV novinara. Oni i ja uhapšeni smo i odvedeni u Loru, ali oni ni po koju cijenu nisu htjeli predati snimljeni materijal, od kojeg su za nekoliko dana, kod kuće, montirali dokumentarac.

Što se tada dogodilo?

Dalmatinski komitet surađivao je godinama s UN-ovim centrom za ljudska prava i utjecajnim subjektima vani, na dnevnoj osnovi. Detaljno i dokumentirano izvještavali smo o nasilju ili zločinima iz domene našeg djelovanja. Zato ne čudi da je specijalni izvjestitelj UN-a za bivšu Jugoslaviju Tadeusz Mazowiecki odmah intervenirao kod hrvatskih vlasti, tražeći prekid nasilja. HOS-ovci su napravili veliku glupost: odjeknulo je da su pripadnici regularne Hrvatske vojske teško ozlijedili predsjednika jedne nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava. Ne može se baš reći da je moje ranjavanje zaustavilo brutalne vojničke deložacije nakon veljače 1994. u cijeloj Hrvatskoj. Doprinijeli su tome, možda i više od nas, svojim dotadašnjim angažmanom brojni moji kolege i kolegice širom zemlje, ali je činjenica da su nakon toga događaja takve deložacije prestale. Država koja je bila opsjednuta etničkim čišćenjem nastavit će to činiti nekim drugim metodama, no nakon početka veljače 1994. zabilježili smo u nekoliko mjeseci ukupno onoliko deložacija koliko ih se do tog datuma znalo desiti tokom jednog jedinog vikenda.

Kontrolirano nasilje

Kako se postavljala Vojna policija?

Dok su trajale deložacije na snazi je bilo naređenje generala Mate Laušića o postupanju u takvim situacijama. Vojna policija imala je tek zapisati imena prisutnih u stanu, ne istražujući tko je legalni stanar, a tko je upravo provalio. Potom su trebali otići. Legalni stanari izletjeli bi iz stana u roku od pola sata. U maju 1994. isti je zapovjednik zamijenio to naređenje novim, kojim je mogućnost deložacija u dotadašnjem obliku bila definitivno osujećena. Ovo pokazuje da su nasilne deložacije bile sve vrijeme pod kontrolom. Bilo je, naime, dovoljno ispisati pola stranice papira i progoni bi bili prekinuti. Vojna policija je imala odlučujuću ulogu i bila je glavna transmisija političke volje, koja je od ministra obrane Gojka Šuška išla preko Laušića na zapovjednike bojni. Bilo je tako u vrijeme dok su sjedišta Vojne policije u raznim krajevima Hrvatske funkcionirala kao logori, poput Kulina ili Lore, na primjer, a ista transmisija bila je ključna i za osiguranje nečasne uloge Vojne policije prilikom vojničkih deložacija.

Koliko je bilo vojnih stanova i kako je tih godina bilo živjeti u njima?

Bilo je oko 35 hiljada stanova Vojno-stambenog fonda u cijeloj Hrvatskoj. Čak i da ih je nekoliko hiljada napušteno, ostaje ih 20 do 25 hiljada. Važno je uočiti da nitko u njima tih godina ni na tren nije bio siguran. Stanari nisu znali hoće li baš tu noć doći vojnici i istjerati ih na ulicu. Ako dođu, ni bog im ne može pomoći. Gotovo 100 hiljada stanara takvih stanova žive i spavaju u strahu. Sistem ih ne brani, prepustio ih je nasilnicima, kao što su naši HOS-ovci. Jasno je da je za mnoge ovo bilo neizdrživo te ih je natjeralo da odu iz Hrvatske, i bez toga da su fizički bili izbačeni.

Koliko je takvih stanova bilo u Splitu?

Obično se spominje brojka od nekih šest hiljada. Dio njih stanari su napustili početkom rata i otišli iz Hrvatske. No postojala su tri načina osvajanja stanova. Najprije, do kraja 1992. godine, vojnici, policajci i civili provaljuju u prazne stanove, potom od početka 1993. do veljače 1994. HV provaljuje u vojne stanove i nasilno izbacuje legalne stanare, nehrvate, dok od svibnja do zime 1994. na osnovu formalno valjanih odluka upravnih organa ili sudova iz stanova koje je stanarima dodijelila JNA izbacuju Hrvate. Deložacije u kojima su akteri HOS-ovci pripadaju ovoj drugoj vrsti, a Dalmatinski komitet se njima posebno bavio. Prema podacima koje je tada medijima dao Mladen Bajić, splitskom tužilaštvu prijavljeno je 270 takvih deložacija, a poslije ih je bilo još tridesetak, te je procijenio da prijavljene predstavljaju tek trećinu stvarne brojke. To znači da ih je samo pod Marjanom bilo barem 800. Toliko ih je bilo i u Zagrebu, a mnogo ih je bilo u Osijeku, Karlovcu, Sisku i drugdje. Tako dolazimo do procjene od oko 10.000 osoba izbačenih na ovaj način tokom 1993. i početkom 1994. iz tri hiljade stanova.

Kakva je bila uloga tužilaštva?

Više stranaka nam je tih godina opisalo kako su ih vojni tužioci nagovarali da ne prijavljuju da su deložirane. Iako se tokom vremena pokazalo da je Hrvatskoj nanio veliku materijalnu štetu te bio svojevrsni suučesnik ratnih zločina, tadašnji zamjenik vojnog tužioca Mladen Bajić jedini je tada žrtvama deložacija savjetovao suprotno, da ostanu u Hrvatskoj i bore se za svoja prava, odnosno stanove iz kojih su silom bili izbačeni. I njegovi pravni savjeti deložiranima bili su dragocjeni.

HOS-ovci nikada nisu bili kažnjeni?

Tatiana Termačić, voditeljica UN-ovog centra za ljudska prava u Zagrebu, imala je nakon incidenta u Poljičkoj obećanje ministra Šuška da će osujetiti ponavljanje vojničkih deložacija i kazniti aktere napada na mene, osobito Barbu. Iz MORH-a su obavijestili UN da je Ivan Perkušić kažnjen, ne sjećam se više je li izbacivanjem iz vojske ili suspenzijom, uz zabranu nošenja uniforme i oduzimanje oružja. No malo nakon toga, stranke s Blatina prijavile su da paradira po kvartu u uniformi i okićen svim vrstama oružja.



Omiljena crna boja

Na internetu se još uvijek mogu pronaći videosnimke iz rata na kojima Marko Skejo, zapovjednik 9. bojne kojeg gradonačelnik Ivo Baldasar danas naziva antifašistom, u crnoj ustaškoj uniformi drži vatrene ustaške govore pripadnicima “Rafaela viteza Bobana” postrojenima pod slikom Ante Pavelića. Prvi zapovjednik bojne Jozo Radanović i njegov nasljednik Skejo razgovarali su 2000. s “Nedjeljnom Dalmacijom” zajedno s bojnikom Ivanom Perkušićem Barbom, kojeg Tonči Majić ovdje spominje, po čemu se vidi kako je bila riječ o istaknutom zapovjedniku u postrojbi. Skejo je tom prilikom ispričao kako je svoju tvrtku nazvao “Za dom”, kako na svojem mercedesu za oznaku države ima naljepnicu NDH i kako mu je crna omiljena boja. Na izravno pitanje odriču li se 10. travnja i Ante Pavelića, trojica su odgovorila: “Ne, ne odričemo se ni 10. travnja, ni Pavelića, niti išta znamo o njegovim navodnim zlodjelima.”