UMILJATO JANJE
DVIJE MAJKE
SISAJU
Imati kompjutor i biti zakvačen na Internet znači biti samo na dva klika od nepreglednih nalazišta pornografije. Bilo bi licemjerno, na šezdeset i četvrti rođendan, reći da kadikad – blago rečeno – nisam ondje zavirio.
Pornografija je industrija, produkcija, žanr i bezbrojni konkretni uradci. Na užas feminističkih prijateljica, moram priznati da mi je mnogo toga u pornografiji i oko nje zanimljivo, koliko god je mnogo pornografije naprosto loša pornografija, pa već samim time loše. Na onom lošem se ne bih zadržavao: mnogo toga je naprosto neuzbudljivo, glupo, smiješno bez mogućnosti da se nasmijete, mnogo toga su žanrovski klišei i neinventivno oponašanje bez razumijevanja. Ipak, kako je toliko mnogo toga, i onoga što odgovara svim zahtjevima žanra i može se s užitkom i zanimanjem pogledati ima toliko da to živ čovjek ne može pregledati.
Ako se spustimo na razinu osobnih preferencija, ima toga što me uopće ne zanima, toga što mi je čak odbojno, ali ovaj put bih želio spomenuti jedan koreografski motiv na kojeg mi je uvijek milo naletjeti. Riječ je o prizoru kad dvije ženske dodirujući se nosovima ili bradama sinkronizirano zajednički klize usnama duž erektiranog muškog izdanka, naprijed-nazad ili gore-dolje. Prizor vam je najvjerojatnije dovoljno poznat da ga ne trebam podrobnije opisivati.
Prizor je vizualno atraktivan, psihološki zanimljiv, iako bi u stvarnosti zapravo bio višestruko problematičan. U načelu se muškarac treba toliko usredotočiti da bi zadovoljio jednu ženu, da je istovremeno zadovoljiti dvije gotovo neizvedivo. Moguće, ali morali bi biti toliko uigrani da se to u stvarnosti sreće tek u promilima, pri čemu bi eventualna biseksualnost partnerica uvelike olakšala zadatak. Nasuprot tome je kombinacija jedne žene i dva muškarca (svi troje heteroseksualni) neusporedivo izvodljivija na opće zadovoljstvo. Fiziološki je situaciju gotovo besmisleno pokušati ostvariti – fiziološki jedna žena koja siše jagodu na vrhu muškog uda pruža jači ugođaj nego dvije koje nastupaju postrance. To se može korigirati tako da u pornografskoj mašti igraju tri umjetnice, ali pokušati to ostvariti je toliko složeno da nije preporučljivo u tako se nešto upuštati, tim više što bi – fiziološki – pored one u sredini, one dvije sa strane bile samo privjesak.
Ipak, prizor je i dalje zanimljiv i golica maštu. Zašto?
Budimo realni, kad bi se netko zainatio, ne bi bilo nemoguće takvu želju ostvariti. Da ne idemo daleko, što čujem preko masovnih medija (informativna funkcija „Crnih kronika“), već za manje od 1000 kuna mogle bi se naći dvije profesionalke koje bi to zdušno pošteno odradile. Kad bi se netko zainatio, kad-tad bi našao dvije prijateljice koje bi uspio nagovoriti da ga usliše. Ali to ne bi bilo to.
Budimo realni, ima danas muškaraca kojima se ostvario takav san. Ima onih kojima se nasmiješio Kairos, bog sretnog trenutka, ali ne mogu računati da će im se to mnogo puta ili ikada više ponoviti. Ima onih koji troše novce da bi ostvarili pubertetske maštarije. Ima onih ljigavaca koji koriste pozicije moći za seksualne usluge. Ali to nije to.
Naime, ono što je najzanimljivije u prizoru jest kad se zamisli, kad se prepusti mašti zamišljajući svijet u kojemu bi takve situacije bile uobičajene, kad bi se događale bez posebnih priprema i naknadnih komplikacija. Svijet u kojemu bi dvije ženske bez međusobnog rivaliteta, bez ljubomore, predano nastojale usrećiti jednog muškarca bio bi mnogo bolji od ovoga u kojem živimo.
Star sam čovjek, danas mi je šezdeset i četvrti rođendan, nikome više ništa ne dugujem i mogu bez opterećenja govoriti o bilo čemu. U mom djetinjstvu žene su još masovno rabile željezne pegle koje su se zagrijavale na žar. U mom djetinjstvu nije bilo plastike, hladnjaka, televizora, nisu postojali dućani-samoposluživanja, u Daruvaru i Bjelovaru nije postojao ni vodovod… Odonda do danas svijet se preobrazio u science-fiction okružje automobila, aviona, kuhinjske bijele tehnike, kompjutora, interneta i mobitela, komunikacijskih satelita i istraživačkih svemirskih letjelica. Sve se promijenilo do neprepoznatljivosti, samo je jedno ostalo bazično isto – žensko-muški odnosi. Nije da i na tom polju nema pomaka, ima, ima, ali oni se jedva mogu usporediti s napretkom na drugim područjima svakodnevnog života.
U vrijeme kad sam bio star kao moj sin danas „Beatlesi“ su skladali pjesmicu „When I'm Sixty-Four“ u kojoj su predviđali da bi netko od šezdeset i četiri godine trebao biti sretan ukoliko “doing the garden, digging the weeds”. Što su „Beatlesi“ mogli znati što će za gotovo pola stoljeća biti važno i dragocjeno nekom šezdesetčetverogodišnjaku? Svijet se promijenio, ljudi su se promijenili, samo su okovi i ograničenja ostali isti.
Post je objavljen 01.06.2014. u 03:35 sati.