Bilo je to davnih (80?90?-ih), ljetna večer, dogovor je bio : Dioklecijanova palača, (koja?, gdje? kako doći?) novootvoreni kafić u središtu Splita u okrilju Dioklecijanove (kako reče jedan bloger) nelegalno sagrađene vikendice.
Ona sva ustreptala, ušminkana, u vruće ljetno veče, crna minica (no,no,no no, ni tada nije mini previše bila), svilena bluza što se preljeva od plave preko "liht" plave (što bi moja baka rekla) do ljubičaste; duga kosa svježe oprana, šminka, nakit sve je tu.
A on već čeka, u ambijentu .....neopisivom.
Slavonki, iz bogate, žitne i ravne nam Slavonije, gdje se bogatstvo drukčije mjeri i gleda; ovo je bio čisti luksuz, ma kakva zlatna žitna polja!
Baršunom presvučene klupe i separei, mali tabureići, zlatni ukrasi, slike, glazba...ludilo. Oko nje sve neki, ko sa naslovnih strana časopisa sišli. Danas bi rekli, trendovski! Hvala Bogu, bar se ovdje po visini, osjećala kao kod kuće! I nakon pozdrava naruči jabuku. Moram na toalet, tiho mu šapnu. Tamo je, reče on, pokaza rukom smjer, a ona....odjuri.
Ni toalet nije bio što je znala. Otvara vrata, a svijetlo se pali samo. Predvorje...ogledala, slavine, 3 vrata na izbor...izabra , naravno, prva i najbliža. Priša je priša (pogotovo nakon 3 dana opstipacije). I taman da odahne od obavljenog (teškog) posla, kad ugasiše se svjetla. Mrak, totalni mrak. Kopa rukama oko sebe, gdje je, što je ovo, pa bio je ovdje i papir, rola završi na podu, nema baš puno manevarskog prostora za traženje opipom, ali eto nekako nabasa na komad papira u tom mraku. Napipa i vodokotlić iza sebe pa (ipak) pusti i vodu (bilo vode).
No to ne bijaše sve. Pipa oko sebe zidove, traži prekidač (mobitela tada nije ni bilo), glazba trešti, ne može nikoga ni dozvati, no muci nije kraj. Jedva se obuče u toj neugodnoj mrakači, jedva ugura svilenu bluzicu da liči na nešto u crnu minicu, kadli alarm kao iz filmova kad pljačkaš banku: tinuninutinuninu... tinuninutinuninu. Prvo ogluši, pa se opet prepade, što je ovo sada? U životu nije čula za alarm na wc-u. Možda nije iz kafića, ali je glasan, para uši! A mrak odzvanja zvukom alarma. Gospe moja, pomisli, što ću sad? Tinuninutinuninu ... tinuninutinuninu ne prestaje.
Odjednom buka kroz zvuk alarma, vrata se treskom otvaraju, glazba se glasnije čuje, ona pomisli spas, dolazi on, kad ono: dvojica zaštitara (mrga) provališe i vrata toaleta, usmjeriše baterije kao na policijskom ispitivanju, upališe sva svjetla, kao u Betlehemu i upitaše: Što radiš tu?
Ona izbuzemljena gleda jednog pa drugog (a nijedan nije on) i ne može od šoka ništa izustiti.
Onda joj projuri glavom: pustila sam vodu; onda se pipa: aha, uzdah olakšanja: obučena sam. A oni, vidjevši je onako izbezumljenu,čistu i ušminkanu i našminkanu: Lažna uzbuna, nema igle. A jebi ga, opet one 4 minute kratke! Oprostite šinjorina!
E moj Dioklecijane, ni ne znaš što se sve pod tvojim okriljem događalo. Više ne vrijedi niti ona: Kruha i igara!
Post je objavljen 31.05.2014. u 21:52 sati.