Student je na ploču napisao: Svi jednom moramo umrijeti.
Svi smo znali zašto. Meni vrlo dragi profesor boji se smrti. To uglavnom svatko zna.
Profesor je odmah shvatio. Nije pokazao da se ljuti, iako je rekao: Ovo je išlo na moj račun.
Ako je po godinama onda je T. na redu, rekao je student. Ta T. to sam ja. I ja sam rekla: Odnosilo se na mene. Ali ja, dodala sam, neću nikada umrijeti, pa se ni ne bojim.
Volim ovo vrijeme u kojem živim jer se nazire jedan drugi čovjek koji konačno bira ono stanje koje mu je bilo namjenjeno, ili stavljeno na izbor u samom početku. Pa je na početku vremena odabrao… mislim, odabrao je ono materijalno u sebi. Uspjeh, čast, preživljavanje uglavnom. Što bi bilo da je birao onu duhovnu stranu- koju posjeduje pa što god mi mislili kako je čovjek došao do te svijesti, duha, duše kako god je nazvali.
Jer čovjek je sastavljen od materijalnog i duhovnog. Kod smrti ostane tijelo koje propada, a ja vjerujem da duh negdje ode i čeka taj svoj materijalni dio (ne znam kako će to izgledati, ali čovjek nije čovjek bez materije, tako mislim) . Plove li te naše duše svemirom. Ulaze li ponovo u tijela onih koji se rađaju. Što bi bila reinkarnacija. Iako u reinkarnaciji, po zasluzi, možeš se ponovo roditi kao fikus ili lav ili…
Ili te duše čekaju u nekom zakutku pokušavajući i dalje učiti, ili iskajavati formirajući se u nešto bolje… zrelije. Svemir je velik. U njemu ima mjesta za materiju i duh. Za znanje i neznanje. Za dobre i zle. Sunce jednako sija za sve nas a kad se dogodi materijalna smrt, kad duh napusti tijelo… iako naši stari kažu: Poslije smrti nema pokajanja, ja nekako ne mislim tako.
Jer što je smrt? Prestaje li život sa smrću organskog?
Genijalni Stanley Kubrick napravio je film; 2001: Odiseja u svemiru. Sjećam se kad sam ga prvi put gledala, a gledala sam ga bezbroj puta…, možda ga ponovim i danas, ostala sam bez daha. Kao svojevremeno kad sam čitala Dostojevskog, ne bih završila nikad kad bih nabrajala sve što je punilo moj duh i pomicalo granice u meni.
Nema nikakvog razloga za toliku sreću koju osjećam ovog jutra. Možda su sinapse podivljale i igraju se s mojim umom, ali Split je prekrasan grad. Nazvat ću nekoga od mojih prijateljica/a, ili moju ljubljenu sestru ili ću prošetati sama sa svojim laptopićem i uživat ću u nekom kafiću. Uz more, naravno.
Zdravi i veseli bili! Hajduk živi vječno. (ne mogu odoliti).
Post je objavljen 30.05.2014. u 08:37 sati.