Marketing
Žuborkrečina
I onda se jednostavno desi.
Kao u "pada kiša, pa je rat". Pada kiša, u ponoć prođeš cestom, kojom prolaziš sedamnaest godina. Ujutro joj priđeš u vojnom kamionu, dalje čamcem. Poznanik iz nekog drugog vremena te zazove imenom; "otkud Ti?!", gura ti staru majku u ruke, u čamac, nudi kulen. U vodi do koljena usred sobe - nikad nisi bio u njegovoj kući - kroz suze se smije. Bit će dobro, veli. Pazite mi ju, bolesna je.
Netko ti dodaje psića; "ne, prvo ljudi", čuješ se, i pomisliš na svoje suho pseto u suhom stanu, ni dva kilometra dalje. Jednostavno se desi. "Povlačimo se!", testosteronska glasina ronioca po povratku od probijenog nasipa; "mine!" Desi se.
Tražiš prinudno spušteni helikopter; navodno je na remontu tu - i -tu; preko treće zemlje doznaješ, nije. Akcija krpanja nasipa pod upitnikom; helikopteru nitko ne ulazi u trag.
I sve je to ok. Ubava Posavina, splitski šleper, premorena ekipa DUSZ-a, Belgijanci, THW, famozni tim Luksemburžana (piloti, krim - inspektori, vojni kemičari - volonteri), Albanci, Estonci, Austrijanci. Austrijance si lani, točno lani, gledao u nabujalom Dunavu. Ovdje? Nema šanse.
I onda se jednostavno desi.
Kao u "pada kiša, pa je rat."
I prvo su svi na lopatama, u lancima na paketima, na veslima, u mraku. Onda u kombiju prepoznaš lika sa Mljeta, kod kojeg si preklani slučajno probao famozno ulje i posjedio uz najljepši pogled na svijetu. Suza u oku pred klincem od desetak godina, veli, eto, koliko smo mogli...
U pozadini, kreću krvna zrnca, selo ovo, selo ono. Politikantska govna, vječnopovršna, iznimkama u čast, tim više. Dese se zalihe hrane u skladištu gada istovremeno sa apelom za skupljanje hrane. Desi se da križaš ime najugroženije obitelji sa kratke liste, jer ona mora biti kraća.
I sve to u oblaku adrenalina, vjerovanja, volje, neokretanja.
I pomalo se odlučiš vratiti sebi; moraš i sam dalje; i kreneš se povlačiti i prepuštati etabliranim rutinama, i sjetiš se poznatih lica iz vode, i kreneš zvati poznanike iz okolice... I tu, tada se desi... Važeš, riskirati stajanje u vodi punoj crkotina, ili se čuvati za plaćenu gažu za par dana. Drugi - "Ti si sa onim strancima sa pumpama; ako ikako možeš... makar prizemlje... " ... "Neka; hvala... Ne, ništa ne možeš pomoći. Sam ću. Što da Ti kažem...! Ne brini, u redu je."
Prvi bijes se tako desi, i prva nemoć.
Post je objavljen 28.05.2014. u 20:37 sati.