Walter Mitty
Da se predstavim. Ja sam Walter Mitty, ali ženski. Moje ime nije bitno. Do prije tjedan dana sam mislila da imam sve. Jedna sam od par milijardi ljudi koja živi na ovom planetu i udišem isti zrak. Na ulici me ne biste prepoznali. Hodam kao i svi, samo u zadnje vrijeme pognutije glave. Walter Mitty je vodio jednostavan, dosadan i neispunjen život. Nikada nije bio spreman za avanturu... Do trenutka kada ga je život prisilio na avanturu života. Živio je u snovima i željama, ali ih nikada nije ostvarivao. A onda je počeo živjeti u trenutku kada je ostao bez svega za što je mislio da mu je važno. To je posljednji film koji sam pogledala. U trenutku kada sam ga gledala, nisam imala pojma da ću u slijedećih par dana i ja ostati bez svega što mi je bilo važno u životu. Walter je izgubio posao kojeg je volio, ja sam izgubila osobu koju sam voljela više od svega, a samim time i dom. I Walter i ja smo zapeli na dnu.
Odrasla sam u državi u kojoj živi manje ljudi nego u New Yorku. Cijelu državu prijeđeš u manje od 24 sata. Sada ima stotine tisuća nezaposlenih. I ja sam jedna od njih. Izgubila sam nedavno posao, završio je projekt na kojemu sam radila godinama. Mjesecima prije gubitka posla sam umirala od straha kakvo će biti jutro kada ću se probuditi i neću trebati otići na posao. Sada se sa stotinama tisuća ljudi budim ujutro i razmišljam je li ovo dan kada ću dobiti priliku raditi? Je li konačno došao dan kada će se pokazati da je moje iskustvo i diploma vrijedno radnog mjesta? Budiš se u grču jer zbrajaš ostatke u svom novčaniku i odbrojavaš kada će i oni nestati.
Prvo dolazi zabluda
Imala sam osobu koju sam voljela, koja je bila uz mene, koja mi govorila da će uvijek biti tu, da me nikada neće ostaviti jer nije kao onaj drugi koji bi me ostavio u situaciji bez ičega, da me voli više od svega i da je sretan što je sa mnom bez obzira na svađe koje su se odvijale, da sam paranoična kada mu govorim da će otići kad shvati da nemam ništa, da se ne brinem, da uživam i da će doći novi posao, nove prilike i on će tog trenutka biti uz mene. Postavio se kao stup mojega života i zaštitnik kojega sam toliko trebala. Ponekad se uljuljaš u tu sigurnost čak kada ti i nešto zvoni na uzbunu.
Šteta što ponekad nismo svjesni nadolazećeg gubitka. On nam se često prikrada i samo nas zapljusne u djeliću sekunde. Mene su učili čitav život da nikada ne ostavljaš nekoga koga voliš, pogotovo kad je on na dnu, da nikada ne misliš samo na sebe nego i na drugu osobu, da nikada ne odustaješ i da se boriš i kada je teško. I bilo je teško. Ta osoba je imala svoju krizu, ja svoju. Ostajala sam bez sigurnosti, bez egzistencije, sa raznim ozljedama koje su me mučile i gubila sam sebe. Preponosna da kažem da potražim pomoć i da kažem naglas što me zbilja muči, pokušala sam se mijenjati i siliti da pokažem svijetu da je sve u redu.
Onda dolazi katastrofa
Toga sam dana ostavljena. Ostavljena sam bez novaca, bez doma, bez osobe za koju bih i život dala. I uz sve pogreške koje sam radila, bila sam spremna mijenjati se i prilagođavati dalje. Čudno je kako je jutro počelo lijepo, sunčano i uobičajeno, a završilo je potpunim porazom. Jutro je bilo uobičajeno, prekrasno sunčano i provela sam ga u štenji u čvrstoj odluci da je danas dan kada ću toj osobi reći koliko ga volim, ispričati se za tenzije i da se nadam skorom izlasku iz krize. Tog sam dana odlučila toj osobi dati više samoće. Tog sam dana odlučila reći osobi da brak i djeca koju sam spominjala uopće nisu važni, da me je savladao pritisak naše zajednice manje od New Yorka. Tog sam dana željela reći da je svijet prelijep i da njega volim više od bilo kakvih očekivanja. Tog mi je jutra žena prišla u šetnji i rekla da sam prekrasna kao i mladost koju nosim. Čak sam i povjerovala da sam možda i posebna. Tog sam jutra bila potpuno nesvjesna da će me život ostaviti bez gotovo svega.
Onda dolazi kraj
Toga popodneva mi je osoba kojoj sam vjerovala najviše i koja me uvjeravala da je on upravo taj kojemu se treba vjerovati okrenula leđa i rekla zbogom. Bez puno pojašnjenja je bio kraj. Kako je to moguće? Kako je moguće da mi se u snu govori da me voli, a toga popodneva da me se ostavlja? Kako je moguće ostaviti osobu koju voliš tako lako? Kako je moguće i ne upozoriti tu osobu da je svemu kraj? Kako je moguće ne dati drugu priliku ako voliš nekoga i ako ti je stalo? Kako je moguće ne boriti se? Kako ponovno izgraditi dom koji si već pomislio da si izgradio? Kako, kako, kako!?
Onda dolaze posljedice
Ostala sam bez doma. Ostala sam bez osobe koju volim. Vratila sam se u obiteljski stan u kojem više nije bilo mjesta za mene. Stvari su mi bile razbacane na nekoliko lokacija, stvari su mi bile posvuda. Srce se raspalo kao i moja imovina. Bez novaca, doma i nekoga koga ću zagrliti po noći. Bez apetita, sna i bez želje da živim dalje.
Stajala sam usred stana koji više nije bio moj dom i plakala, molila Boga samo da se vratim doma. Molila se da se vratim u svoju kućicu s cvijećem i da spavam na našem krevetu, gledam sve ono što smo skupa gradili dvije godine. Nakon trideset i jedne godine, po prvi put sam shvatila definiciju doma. Uvijek sam smatrala otrcanu frazu Dom je tamo gdje je tvoje srce, ali sada sam je shvatila u svoj punini. Dom je tamo gdje spavaš mirnim snom, dom je tamo gdje je osoba koju neizmjerno voliš... Dom je tamo gdje tvoje srce zakuca brže od sreće... Dom je tamo gdje ja trenutno nisam.
Prvih par dana nisam spavala. Prvih par dana nisam jela. Prvih par dana je odnijela neka magla. Srce je jedva kucalo, a kaos oko mene je djelovao kao da će me progutati. U onim minutama kada sam zatvorila oči, obično bi ih otvarala u panici hvatajući zrak i osjećajući se da se utapam u dubokom mraku.
Onda dolazi nada
Ljudi su mi govorili da je sebičan, da ne zaslužujem misliti o nekome tko mi tvrdi da me voli, a ostavio me bez ičega. Ljudi su mi govorili da je on uvijek govorio u obliku „ja“, a nikada „mi“. Ljudi su mi rekli da je shvatio da uzdržavati nekoga donosi velike promjene i odgovornosti ili da se prestrašio obveze do kraja života. Ljudi su mi rekli da je kukavica. Ali nisam ništa slušala, ja sam se samo nadala da to nije kraj. Samo sam se molila da će shvatiti da je naša ljubav vrijedna borbe. Samo sam se nadala da će shvatiti da dvije godine nije malo i da je naš zajednički život ipak bio prekrasan. I branila sam svakog trenutka njega i krivila sebe. I priznavala svoje pogreške drugima i njemu. Njegove nisam preispitivala i bila sam spremna napraviti sve da dokažem da ću promijeniti što god treba samo da budem uz njega.
Onda dolazi spoznaja da je kraj
Od djetinjstva sam pisala. Pisala sam priče, osjećaje i zapisivala razmišljanja. Nikome ih nisam pokazivala, valjda sam mislila da nitko neće misliti da je vrijedno čekanja i uživanja. Valjda sam pretpostavila da nisam vrijedna toga da nekome kradem minute. Emocije sam drugima pretakala na papir kad mi ih je bilo preteško izraziti. Kada pišete nešto što vam leži u vašem srcu, to su najintimnije ispovijedi, to nije laž. To je dnevnik, to je otvaranje vaše duše, srca i dozvola da uđete i istražite svaki trenutak pripovjedačevog života. Tako sam i ovoga puta, napisala što me muči, napisala svoje osjećaje, razmišljanja i nade za još jednu priliku. Molila sam za pomoć čak i one koji ga znaju. Većina ih nije bila voljna ni pomoći, neki su htjeli pomoći. Držala sam se za svaku pozitivniju vijest i reakciju. Otvorila sam svoj najranjiviji kutak svoga života. Molila sam ga da nastavi biti dio moje životne priče, glavni lik moje priče, moje sunce i svemir. Htjela sam da nastavimo graditi svoju budućnost zajedno, da i dalje budemo MI.
Odgovor koji sam primila je bio hladan i onda spoznala... Druga prilika u njegovom srcu nikada nije ni postojala. On je htio svoj mir, on je htio svoju samoću. I tada sam shvatila. Ja ću ga uvijek voljeti, a za osobu koju voliš ćeš napraviti sve. Pa i pustiti je da ode, koliko god bilo bolno, koliko god mislio da je krivo i koliko god je srce plakalo za tom odlukom. Kada nekoga voliš, boriš se do zadnjeg daha, boriš se do trenutka kada shvatiš da si jedini borac. Sada je borbi došao kraj. I dalje ga volim, ne možeš isključiti srce u jednom trenu i jednom danu. Samo treba znati kada je zbilja kraj!
Onda je došlo iznenađenje
Umjesto bijesa, umjesto gorčine, iza leđa mi se došuljao smiraj. Znate li onaj osjećaj kada je oko vas kaos, kada je buka, kada se svi deru, plaču, vrište ili se sve raspada? A onda vi duboko udahnete i sve nestane. Vi ste na istom mjestu, ali vaše tijelo preplavi osjećaj sigurnosti i ponovno pogledate sve novim očima. Otvorite kapke, a u cijelom tom kaosu spazite i one dobre stvari. Otvorila sam ponovno oči i ugledala ih. Ugledala sam svoju obitelj koja se trudila svakoga trenutka u danu ispuniti moje vrijeme. Činili su nadljudske napore da mi pomognu sa smještajem, da me tješe i da mi pomognu novcima koje i sami nisu imali. Onda sam odjednom ugledala svoje prijatelje. Zvali su me, slali poruke, govorili mi da me vole i da su uz mene u svakome trenutku. Toliko su bili uporni da me je u jednom trenutku prekrila stid ako sam ikada išta rekla protiv njih. Onda sam spoznala da su ljudi koje sam mislila da su usputni poznanici nudili tople riječi, osmijehe, pa čak i podršku i pomoć kada sam je trebala. Nosili su moje stvari, nudili smještaje, nudili skladišta i sve... Ljudi vas iznenade kada najmanje očekujete. U jednom sam trenutku shvatila da je šetnja u pola 6 ujutro dok sviće najljepša šetnja, da muzika zvuči drugačije i da je došlo sunce.
Nije bilo vrijeme za vraćanje u prošlost, za vraćanje unatrag. Nije došlo vrijeme plakanja i zatvaranja, bijesa i osvete. Došlo je vrijeme kada se mora krenuti na putovanje. Na tom putovanju neću tražiti stvari, na ovome ću putovanju naći sebe. Naći ću osobu koja se izgubila u kompromisima, očekivanjima društva, ljubavi prema drugome, beskonačnim traženjima boljega sutra i strahu od života samoga. Krenuti ću na putovanje kojemu čak ne znam ni početak ni kraj. Nemam kompas, nemam novaca, nemam prijevoz, nemam obećanje da će put imati sretan kraj. Samo znam da je vrijeme da krenem na njega.
Dok sam god živa ću se sjećati te odluke i trenutka kada sam je donijela. Sjećat ću se tko je bio uz mene i kakva je bila noć. Sestra je bila uz mene, bila je večer i sjedile smo u parku dok je puhao prohladni proljetni vjetar. Te sam noći prvi puta spavala. Prvi puta u nekoliko noći da su mi se skupile oči i da sam zaspala. Onda sam znala da sam donijela ispravnu odluku.
Krećem na put
Svakoga dana mi je cilj upoznati nove ljude, doći u nove situacije, vidjeti nešto lijepo i putovati. Postoje određena pravila koja sam donijela. Naime, ne smijem reći ne i moram se odazvati svakom pozivu ma gdje on bio. Želim putovati raznim prijevoznim sredstvima, družiti se sa nepoznatim i poznatim ljudima i uživati u svakom trenutku koji me čini sretnom.
Svaki trenutak koji me nasmije mora bit zabilježen ili obilježen fotografijom, riječima ili pjesmom koja će se uz taj trenutak vezati.
Postoji pravilo da moram poslušati svaku priču koju netko započne, ne smijem ljudima okretati leđa. Svaki dan mora imati trenutak koji će me naučiti nečemu, svakoga dana moram vidjeti nešto to do sada nisam.
Također, koliko god me bilo strah, moram se njime suočiti. Jedan od njih je da i ljudi mogu pročitati ono što pišem, otvoriti im svoj svijet i prestati se obazirati na kritike jer su ljudi koji obično kritiziraju samo oni koji su nezadovoljni svojim životom. Znam to zasigurno, jer sam bila jedna od njih. I to mi je zadatak. Ne smijem kritizirati već davati podršku svakome tko ju je zaslužio. Vrijeme je da počnem cijeniti ono što imam, a ne plakati za onim što nemam.
Početak
Moje ime nije bitno. Bitno je putovanje i cilj do kojeg će me ono odvesti, mjesta koja ću posjetiti, osobe koje ću sresti, nevolje u koje bi mogla upasti i sretni trenutci na koje bih mogla naići. Svakome tko će čitati ove retke mogu samo poručiti da je autorica jedna osoba koja je odlučila otvoriti svoje srce i dušu i čije putovanje možda pomogne i nekome drugome. Ova osoba koja piše ove retke vam neće lagati jer kada pišem, pišem samo istinu.
Ne mogu reći što slijedi. Ne mogu vam reći hoće li ove priče biti sretne ili tužne, ne mogu vam reći što će sadržati jer s time nisam ni ja upoznata. Možda nam se putevi negdje sretnu. Možda odlučite da vrijedi pratiti moj put. Vidimo se i zaželite mi sretan put!
Vaš Walter Mitty
Post je objavljen 28.05.2014. u 19:52 sati.