Na otoku moje duše sreli su se titraji života pa uzbunili novootkriveni osjećaj što je nastao usred procesa obnove bića, bila sam u šetnji Gornjim gradom, kad je titraj prišao bliže srcu i osjetih preskočene ritmove, a bili su mali poput mrava, čekajući skromno da dođu na red.
Pamtim li te prve titraje, komuniciram li sa njima?
Ne znam, ne sjećam se više kako izgledaju, kako djeluju, kakve poruke nose, hodat ću uz rijeku jednog dana kao što sam to nekada znala i znam, sjećanje na njih će se vratiti, često zaboravimo na sebe, počinjemo živjeti neke druge živote, a one naše male titraje zaboravimo i potisnemo ih, ali oni su uvijek u nama, mirni i čekaju da ih se sjetimo, ako ih se dugo vremena ne sjetimo, počinju se oglašavati, počinju dozivati, žele nam se javiti.
Što su ti titraji?
To smo mi, onakvi kakvi smo došli i onakvi kakvi ćemo jednog dana u sekundi otići, to je život što se objavljuje u svakoj svojoj ljepoti, u svakoj mjeri, u svakoj sekundi, to su prijatelji koji su davno otišli iz naših života, odjednom se javljaju i te vječne teme, uvijek tako vječne, ponovo se objavljuju.
Zato, hvala vam, moji titraji što ste me podsjetili, da poslušam vaše strepnje i da se vratim po neke odgovore u vaše odaje.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-7673-60-4
Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.