Ove dane sam stalno po bolnici, fala na pitanju, ne zbog mene iako bi trebala nego u posjetama nekim dragim ljudima.
Kažu ako razmišljaš pozitivno ne može ti se ništa dogodit, ono kao mantra, ja sam dobro, ja sam dobro, ma kako kad vidiš drage ljude kako se gase.
Najbolje je sve objasnila doktoru mama moje prijateljice kad je pito kako je:
Doktore ko stari kamion, dok vozi sve je u redu ali kad počnete po njemu čeprkat, nešto mjenjat nikad ga više sastavit i na kraju ne vozi .
Ne želim da ovo ispane neki crni post jer se tako i ne osjećam unatoč tome što mi je pet dragih osoba u bolnici, svak zabavljen sobom, svojim bolima a neki svijesni da je kraj blizu.
E to je ono što me svijesno ili nesvjesno zadnje dane preokupiralo, kako se čovjek osjeća, o čemu razmišlja, je li mu žao, pravi li rekapitulaciju svoga života, je li svijesan da odlazi.
U jednom momentu kaže mi prijateljica: molim te nazovi mi koji put djecu, iako to nisu više djeca nego odrasli skućeni (oženjeni) ljudi kako bi moja baba rekla.
I ostane nešto visit u zraku........i obećanje i nepuštena suza i knedla u grlu.
I sve je dobro dok ih idem posjetit.........znam da je sebično i stvarno im samo želim da ne pate jer dan više manje svejedno je ali.....ipak ih želim tu, znam želim ih zbog sebe ali .....
Post je objavljen 27.05.2014. u 21:17 sati.