Marketing
Ne, nema bajki...
slika----------------------------------by Andjelka Petrovic
Pa ne vjeruje on u vile.
Ne vjeruje u riječi.
Kad pjesmu začuje sve se u njemu preokrene. Zaplesao bi,
a noge mu ko dva balvana. Teško je plesati, tko je to vidio,
a sve u ritmu podrhtava. Ona tamo crnokosa, poput vile je.
Čuo je da su vile zlatokose i kako sad to. Crnokosa. Kažu
da je mnoge izliječila, da im je život spasila. Pa što. Njemu nije.
To su priče za malu djecu. Ali glazba mu ne da mira, taj ritam
kao da ga niz rijeku nosi. I gle! tamo je Crnokosa vila i pruža
mu pismo. Neugodno mu je, ali otvara ga i čita da drugi ne vide.
“Tužna sam danas. Ti jedini imaš osmijeh ravnice i vidim da
osjećaš glazbu svojim venama. Zapleši sa mnom. Razveseli me
da sreća mi se ponovo vrati.” Spremio je pismo u džep i
krenuo ka izlazu. Odjednom ga nešto, neka sila, zaustavi.
Okrene se i na drugome kraju uoči pogled koji naprosto
vuče nazad. Ubrza malo, a ona se nasmijala i pružila ruke.
Nije više bilo važno da li zna ili ne zna plesati. Sve mu je išlo
od noge. Naprosto su lebdjeli ponad vode, a Dunav je opet
bio mirna rijeka. I vila reče od sad ću samo s tobom plesati.
Ti znaš udijeliti sreću, udahnuti ljubav i ponijeti me i na kraj svijeta.
I tako je počela bajka. Traje i danas. Ma ne vjeruje on u to da
nema bajki. Začarala ga, Crnokosa.
Izliječila je i njega. Radost i veselje mu sada srcu caruje.
Post je objavljen 30.05.2014. u 05:45 sati.