Prvi put od dana svog punoljetstva
nisam otišla na biralište.
Nemam ni jedan popularni razlog da to opravdam.
Lako bi bilo reći da sam "sita" politike i političara,
da sam razočarana te svjesno bojkotiram izbore,
da sam nezainteresirana i sve tako nekako
kao što se sveudilj tipka po mreži,
lako ali neistinito.
Nisam sigurna u svoju spremnost
na priznavanje krize građanske odgovornosti.
Sigurna sam u svoju krizu.
A ne, neću sad pisati litanije o neimanju novca,
o dugu bankama i velikim prirodnim katastrofama,
te su teme toliko istrošene a opravdanja toliko izlizana
da ne prelaze prag mog trenutnog interesa;
čekat će to neka bolja vremena.
Htjedoh zaroniti u mutnu vodu
svojih turbulentnih promišljanja glede izbora
ali zbog nedostatne kondicije,
usudit ću se samo malo uzburkati površinu.
Ne tako davno,
čitala sam prijedloge o tome da građanski brak
treba ograničiti na pet, sedam ili ne znam koliko dug period godina
te bi nakon isteka tog roka partneri trebali odlučiti o "produljenju" braka
ili bi jednostavno pošli svatko na svoju stranu.
Nikako se nisam mogla oteti impresiji
kako je to vrlo simpatična ideja,
čak i pomalo romantična,
kada ju percipirate iz pozicije zaljubljeno-voljene osobe.
Pragmatična, kao što volim misliti da jesam,
uvidjeh da to i nije baš romantično.
Ugovor i potpis uključuju birokraciju.
Birokracija "ama baš nikako" ne može biti romantična.
Nekako u to isto vrijeme,
usuđivala sam se promišljati:
"Političari imaju više emocija nego birokrati".
Bez iznimke, u predizborno vrijeme,
iskusni političar se ponaša kao zaručnik:
sve sladi, sve mili, svukuda ga ima, sve mu je bitno,
zove, traži, obećaje, sve će napraviti da dođeš potpisati
tj. da izabereš baš njega
i na tom papiru, koji mu toliko znači,
zaokružiš samo njegov broj.
Ako si zaljubljena, birat ćeš trenutno dražeg,
ako si pragmatična, birat ćeš onoga kojeg trebaš,
ako si bezidejna, birat ćeš tek onako slučajno
nekom svojom čudnom metodom eliminacije.
Zaokružila ili potpisala, na kraju se svodi na isto,
završetkom medenog mjeseca stižu prvi računi
i svjesnost o suživotu.
Tijekom vremena se sasvim osvijestiš,
progledaš, shvatiš i prihvatiš,
obećaš se sama sebi,
ali avaj i naopako,
ubrzo budu neki novi izbori
i "zaručnici" iskaču iz svih prozora.
Razumljivo mi je kako nas zavedu.
"Opet i ispočetka" padamo na slična obećanja;
to nam je u genima,
zagrije se krv i navru emocije,
iskonske, zadojene, naučene, prihvaćene;
preliju, zamute i povuku bez zadrške.
I tako svako malo,
uz svesrdno pomaganje birokracije,
budemo zavađeni, popisani ... i otpisani.
Trebam li to opetovano proživljavati?
Hvala lijepo!
Potpisala sam jednom.
Post je objavljen 26.05.2014. u 02:26 sati.