Marketing
Tko je lud neka digne ruku!
Film koji se na internetu može naći pod nazivom „The most shocking psychiatry documentary ever“ privukao je moju pažnju (kao što je i bila namjera) upravo naslovom i preporukom prijatelja. Sam naslov ukazuje da vas film neće ostaviti ravnodušnima. Prije gledanja, istražila sam podatke o nastanku filma do kojih je izrazito teško doći iako se na forumima nagađa da iza djela stoji Scijentološka crkva. Bilo kako bilo, povijesne činjenice iznesene u filmu je moguće provjeriti i nepobitne su.
(Fotografija iz filma, prikazuje staru metodu psihijatrijskog liječenja cjeđenjem krvi iz žila pacjenata)
Ovaj se dokumentarac prvenstveno bavi odnosom psihijatrije i profita, te kako taj najvažniji odnos utječe na pacijenta. Objašnjava povijesni razvitak i suradnju psihijatrije i farmacije, te kako je upravo ta suradnja ono što određuje koliko ćemo i kakvih tableta progutati. Kako ne bih prepričavala cijeli film dio po dio, istaknuti ću ono što se meni posebno urezalo u pamćenje.
Naime, film objašnjava kako psihijatri zapravo kolektivno odlučuju koje će se nove pojave u ljudskom ponašanju proglasiti bolestima podižući ruke (kao u Saboru) te onda s obzirom na izglasano, s farmaceutima dogovaraju što će koristiti za „liječenje pacijenta“. Najzanimljivije u cijeloj priči jest što psihijatri sami priznaju da kemijskom metodom liječenja (tabletama) nisu izliječili niti jednog svog pacijenta, te kako još uvijek nema načina za istrijebiti mentalne bolesti. Razlog tome jest kako kažu njihovi kolege doktori opće medicine, kirurgije i sl. što još uvijek nemaju nikakav materijalno/znanstveni dokaz da tablete uopće utječu na određeno „nenormalno“ ponašanje (koje je takvim proglašeno od strane njih samih). Znači nema dokaza da postoji veza između onoga što prozivaju mentalnom/duševnom bolešću sa tjelesnim, pa samim time nemaju dokaza da ijedan od lijekova korišten kroz povijest u psihijatriji zaista liječi tu bolest. Baš naprotiv, većina pacijenata ostaje trajno psihološki oštećena i u stanju još gorem nego prvotno.
U današnje vrijeme njihova dijagnostika traje izrazito kratko (brojna iskustva spominju razgovor s psihijatrom u trajanju do 8 min, nakon čega su im prepisani lijekovi), te je primijećeno da što je osoba bolje zdravstveno osigurana, to je veća šansa da će joj dijagnosticirati veći broj poremećaja pa je čak i institucionalizirati. Kada zdravstveno osiguranje pacijenta zakaže, vrlo se brzo osobu proglašava zdravom. Barem tako kažu iskustva iz daleke nam Amerike.
Naposljetku, u ovom dokumentarcu možete vidjeti psihijatre koji su razočarani industrijaliziranom psihijatrijom, te napominju kako bi bilo kojoj osobi na planeti u ovom trenutku mogli dijagnosticirati barem 4 duševne bolesti ili poremećaja.
Ne treba zaključivati kako su sve činjenice iznesene u ovom filmu istinite, međutim neke su potvrđene i moguće ih je provjeriti. Najvažnije što ovaj dokumentarac čini jest potiče zdravorazumsko razmišljanje o „odozgo“ nametnutim pravilima i standardima „normalnog“ . Smatram da je važno da pojedinac bude svjestan da nije sve što je društveno legitimno, zapravo i ispravno. Sama činjenica da svatko od nas u svojoj glavi ima nešto što se već danas može prozvati bolešću, budi sumnju u samu instituciju koja to nameće, ali i paranoju... Jesam li luda? Jesmo li svi?
Ana Marija Tomašić
Post je objavljen 25.05.2014. u 14:04 sati.