Hungry Hilla. Hungry Hill je po wikipediji najviši vrh u Irskoj, a ja sam ga samo promatrala, onako
u susjedstvu. Kao svaka planina izgleda impozantno. No naravno da mi je pogled ipak bio češće usmjeren
prema moru. Dok je domaćin
obavljao razne poslove na imanju ja sam se samo bavila fotićem i hranom. Mislim pripremala, kuhala i sve one sitne detalje koje mi žene radimo, a muški niti ne primijete da smo što napravili. Istina moram priznati da mi je pasala svaka pohvala (a bilo ih je puno i često) iako sam kada je kuhanje u pitanje prilično narcisoidna jer mi Slavonke znamo i dobro kuhati i dobre kolače ispeći. Molim da mi ostali dio ženskog svijeta ne uzme za zlo samohvalu. Za muške ne brinem. Dakle mislila sam da ću skončati ovu moju trakavicu od upoznavanja zelenog otoka, ali vidim da ne uspijevam sve zgurati pa ću ipak još jedan dodati. Slijedi ono što sam odabrala kao možda zanimljivo.
krasan čovjek
Kornelius drži B&B u jednoj od većih ribarskih luka
na poluotoku Beara
u gradiću Castletownbere. Uglavnom jezik sam polomila, a još uvijek se patim sa tim imenima. Jednog krasnog jutra nakon doručka taman smo krenuli autom kada se ko grom iz istina oblačnog neba sručilo meni nešto sasvim nepoznato
ulica je za doslovno pet minuta bila
bijela, a
Hungry Hill je dobio bijelu kapu.
Dan kasnije smo krenuli još malo u skitnju. Kao prvo pogled na
ribarsku luku iz bližeg, a onda
zatim prema Atlantiku pogled na
zeleno, zeleno
i još
svako je imanje ograđeno bez obzira koliko veliko bilo. Na putu susrećemo
a što drugo. I onda konačno divlji, prekrasan Atlantik
e tu sam
uronila obje ruke do lakta pa smo mogli krenuti dalje do
otok koji je jedinom
žičarom u Irskoj povezan sa kopnom tj sa ostatkom Irske. Da bi vidjeli kojim putem dalje u svijet
eto putokaz. No mi smo otišli na pintu guinnessa u lokalni pub i vratili se doma.
