a što ako je ono što čovjek ima reći o sebi jedna velika bijela praznina?
u početku ionako o nama govore drugi, uglavnom roditelji, a i kasnije nije rijetko da nas drugi opisuju bolje i gore od nas samih.
voltaren tako može nešto reći o sebi, barem kroz uputstva za konzumaciju, ali bi zacijelo puno više mogli reći sami korisnici. kako im je pomogao, ili nije? je li razveselio? barem dvaput dnevno!
ima jedan koji kaže - jedanput mjesečno. mrgud.
a tek ono kad drugi znaju o nama toliko da već automatski kažu: aaa, on/ona ti je takav/takva... uh to baš mrzim. zato je dobro ponekad sasvim iznenaditi. pa kad netko svrati i vidi da igramo stolni tenis umjesto da govorimo o vinetuu, bit će mu to sasvim čudno. dobro, stolni tenis nije čudan. ali možemo ga zato igrati s onom velikom loptom za vježbanje!
mislim da se ne bi bilo loše sasvim odreći inteligencije. inteligencije kao nečeg što ulazi u znanstvene studije i može se mjeriti. jer sad zamisli - da tamo neki jako inteligentni vanzemaljci (a i neki zemaljci) vide dva druga inteligentna bića kako u svemirskom brodu usred galaksije jedno drugome dobacuju neki golemi, okrugli, napuhani predmet, i to preko nekakve male mrežice koju su razapeli preko stola (jer stol je stol, na zemlji i šire) što bi si mislili?
meni je nekad čudno zašto netko baca kuglu svezanu za lanac - a to se zove bacanje kladiva, eto. i postoji cijela priča oko toga.
barem bismo mogli reći da igramo najbolji stolni tenis s loptom za vježbanje u cijeloj galaksiji. a ako netko misli da je bolji, neka zasuče rukave. jer to je jedna sasvim nova situacija u kojoj se treba snaći. iznenađenje!
no pa da! u detaljima je bit. toliko priče o svemirskom brodu, a još nismo odlučili što objesiti o retrovizor, ili ako baš ne o retrovizor, onda za komandu ploču. meni se patkica i pernato mucasto stvorenje čine sasvim u redu.
a sjećaš se priča o kostimima plišanih životinja? zamisli samo da se usred galaksije susretneš sa posadom koja ima takve službene uniforme. pa što je pozicija veća to je uniforma mucastija. kapetan broda bi bio kao jedan veliki meki medičasti jastuk.
bio sam neki dan kod prijatelja koji je oženjen i ima curicu od nešto preko 6 mjeseci. tada mi se bebe čine nekako najslatkijima, jer nisu više krhke i nemoćne kao novorođenčad nego se već možeš s njima zabavljati, hoću reći živahne su, nije da samo spavaju, a nisu ni prevelike pa da moraš juriti za njima. uglavnom, gledam tako to stvorenje i ma koliko bila slatka, iznenadilo me da ni u jednom momentu nisam poželio imati svoje. ne znam koliko se to uklapa u ovaj naš zvjezdani dnevnik, ali me to stvarno iznenadilo. pa kako čovjek ne bi htio nešto tako malo, nasmiješeno, nježno i slatko? i onda još pruža ručice prema meni jer da voli doticati ljudima lice, a meni ništa. stvarno čudno. možda sam samo bio u takvom raspoloženju. morati ću to još testirati.
vidiš da mogu biti kompliciran kad hoću!
Post je objavljen 22.05.2014. u 15:00 sati.