Na poticajno pitanje jedne blogerice odlučila sam ovdje malo pisati o sredstvima za pranje rublja koje koristimo. Većina ljudi ode u dućan i kupi prašak za veš, jel tako?
Poneki od tih ljudi se zapita što se u tom prašku nalazi, pa pročita popis sastojaka. I ja sam to napravila i ustanovila da zapravo niti ne piše točno što se tu unutra nalazi. Koje su to površinski aktivne tvari koje se nalaze unutra? Uglavnom čista kemija. Pere dobro, istina, ali se ja pritom pitam kako te tvari utječu na okoliš kada se jednom ispuste u kanalizaciju. Da li utječu na živa bića u rijeci ili moru gdje uglavnom završava sadržaj iz kanalizacijskih cijevi?
Sjećam se kao mala sam znala švrljati po bakinom tavanu i tamo sam nalazila velike komade žutoga sapuna koji se kuhao doma od loja i pepela. Tako se nekada pralo rublje.
A danas?
Osim tvornički formuliranih praškova postoli i alternativa, a to je domaći prašak za pranje veša. U njega obično znamo što stavljamo, a i sastojaka je obično puno manje nego u kupovnim prašcima.
Brinući se za svoje zdravlje, brinemo se i za svoj okoliš.
Evo jednog, vrlo jednostavnog.
Treba nam kristalna soda (može se i prepeći doma soda bikarbona u pećnici) i običan sapun za ruke (ako kupujete sapun obavezno pogledati koji su sastojci navedeni na pakiranju). Ne bih ovdje puno o sapunima za ruke, jer je i to jedna posebna priča, ali za one koje zanima više Sapunerija je ovdje pisala o sastavu sapuna.