Čekam dan kada ću moći ovdje zabilježiti nešto lijepo, al' njega nema pa nema od kada ti ode. Nizaju se jedan za drugim, neki podnošljiv, neki neizdrživ, opako neizdrživ, toliko da ne želim reći koliko. Danas je bio jedan tužan dan u našem kraju, tužan da se tišina čula, a ti si dobio još jednog velikog čovjeka u društvo. Meni je uvijek bio na raspolaganju ako sam trebala pomoć, čak sam se sramila njega nešto pitati za pomoć jer je to išao učiniti odmah. Bilo mi je neugodno od njegove dobrote i susretljivosti i sada se opet pitam što to sebi Bog bira. Čovjek na pola života, čovjek u punoj snazi koji iza sebe ostavi roditelje, djecu, obitelj u sekundi ode. U trenutku molitve ispred mrtvačnice gledala sam u nebo, gledam svaki dan u nadi da ću vidjeti neki znak i danas u tom trenutku mog pogleda prođoše dva aviona u suprotnom smjeru i naprave znak križa. Rekli bi ništa posebno, sasvim slučajno, svakodnevno, ali nama koji prolazimo tragediju života svaki znak ulijeva nadu. Kad nju ne bi imali, zbilja ne bi imali ništa. Nada za susretom čuva razum, daje snagu za svaki novi udah, za svaki korak, za svaki novi dan. Boris, ja vjerujem da si zagrlio Silvija onako kako je on mene kada si ti otišao. Letite nebeskim ravnicama, a ja ću moliti za sve vaše mlade duše da nađu svoje mjesto u vječnoj svjetlosti. Puno, previše vas je tamo...gledam danas koliko samo tvoje generacije koji bi sada bili stari 25 godina nije više tu. Ne treba ovom svijetu rata, ne treba mržnje. Mladi životi nestaju, ostaju na našim cestama, stradavaju u poplavama, požarima, nesrećama. Bliži li se vrijeme koje nam je zapisano? Možda, ja čekam...a do tada leti onaj naš nevidljivi, lepršavi put visina.
Post je objavljen 20.05.2014. u 22:37 sati.