napisano 2004., iz moje 1. samostalne zbirke poezije "Sjena duše":
Bez jutarnje dubine i bez snova sa mrežama punim noćnog ulova izronila sam na površinu ovog dana, dok me cijelo vrijeme milovalo tvoje lice, spremljeno negdje u samo onom tvom kutku mog srca.
U snu nisam prepoznala mirne linije na mom dlanu, nisam sanjala ....
Bio si ispunjen u cijeloj jednoj vremenskoj zoni, u potpunosti iznutra pa ni na tren mi nisi dao da se pustim zaboravu.
Ništa nisam zaboravila... sve mile riječi, sve boje, sve preskočene ritmove srca, sve tragove u svojim dubinama.
Gledam nas, onakve kakvi smo se ljubili ...
Tragovi nam se pojavljuju i tko će stati uz tebe, znat će da si sastavni dio nečije sudbine i bitna čestica ovog Svemira za postojanje te sudbine.
Zvjezdane kapi između dva otkucaja srca razasule su plavi noćni baršun, koji me pokrio i doveo do ovog trenutka kad se živi jedan osmijeh i kad kroz koprenu žutih sunčanih zraka ne odlijeću vilinske suze između trepavica.
Osmijeh je na usnama i svatko se smiješi tko me vidi.