Marketing
Upsssi in "No Job Land"
Spavanje do kasno ujutro. Vrijeme potrebno da se izvučeš iz kreveta, svakim danom sve je dulje. Povlačenje po kući u piđami i raščupane kose. Ispijanje jutarnje kave. I, već je prošlo podne. Skidanje serija i filmova, i gledanje istih od popodneva pa sve do kasno u noć. Zasto bi gledali normalno serije, kad možete pogledati sve sezone do sutra ujutro. Konačno, pa imate sve vrijeme ovog svijeta.
I tako to traje, i traje. Danima. Scenarij je isti. Već vas oči i glava bole od silnog cjelodnevnog i cjelonoćnog buljenja u laptop. Imate osjećaj da će vam glava eksplodirati od buljenja u sve te gadgete oko vas. Izmedju svega toga, i prebacivanja sa laptopa na tablet ili neki drugi gadget, pauzirate seriju i odvlačite se do kuhinje. Jer naravno, morate i jesti nešto. Samo što te šetnje do kuhinje postanu sve češće. Bobi flips, pa chips, pa onda neki sendvič, i sve tako u krug. I opet se vraćate za laptop da pokrenete pauziranu seriju, ne znate ni sami koju vec po redu. Postajete zombi, ili neko bljedunjavo, bezvoljno i umorno biće, koje ponavlja iste radnje svaki dan. Kako vam je draže. Ne znaš da li si živ ili sta? Evo, upravo ovako izgleda „život“ kad osoba ostane bez posla.
Naravno, ne odmah kad osoba ostane bez posla. Nakon nekog vremena. Jer kad čovjek ostane bez posla još uvijek je optimističan, pun energije. Traži načine, informira se, šalje molbe. Uporan je. Tješi se da može brzo naći opet posao. Ide na razgovore, prima odbijenice, ali i dalje je uporan. I sve to sa smješkom na licu. Tih nekoliko odbijenica ne mogu mu ništa, jači je od toga. Kombinira sve moguće načine kako zadržati stan koji iznajmljuje, kako ostati u gradu gdje je mogućnost zapošljavanja najveća ( u odnosu na druge dijelove zemlje), kako nastaviti život koji je gradio zadnjih nekoliko godina. U gradu, gdje su mu svi prijatelji. Polako sav taj optimizam i snaga lagano ga napuštaju, jer se mora vratiti u rodni grad, jer više nema sredstava da nastavi sa dosadašnjim životom. Vraća se u grad gdje nema nikakve mogućnosti za zaposlenjem, gdje je vrijeme stalo, gdje nema prijatelja više. Još uvijek je optimizam prisutan, ali pozivi na razgovore se prorjedjuju. A i volja, i ona pokretačka energija, rapidno opadaju.
Dolazi do mirenja sa novonastalom situacijom, ali s tendencijom bijega, čim se ukaže prilika. Nastavlja živjeti u malom, mirnom i tihom gradiću. Nema buke, automobila, mora ljudi koji se slijevaju ulicama, nema trgovina koje rade do kasno u noc. Nema kina ( ima, ali vjerujte, kao da i nema...). Izlasci vikendom= narodna glazba u skoro svakom bircu. Znači, nemate gdje izići. Život je dosadan i jednoličan. Ali hajde, pokušavaš nekako izvući najbolje iz te sredine u koju si se ponovno vratio. Ali ne baš uspješno. Ta početna volja i energija sad je ravna nuli. Ponovno, promjena života iz korjena. I to u sredini koja je sve, samo ne pozitivna. I onda, nakon pokušaja privikavanja, zakinutosti za život kakav si imao u velikom gradu, nakon nekog vremena se „probudiš“ u fotelji, u pidjami, sa laptopom na krilu. Gledaš seriju o liku koji je saznao da ima rak i krenuo kuhati meth da bi osigurao novac svojoj obitelji, ukoliko umre. Vadiš komadiće chipsa i kokica iz kose. I tastature. Ili se zateknes da jednostavno samo buljis u desktop, bez osjećaja za vrijeme i dio dana. Optimistično, zar ne?!
Post je objavljen 15.05.2014. u 18:51 sati.