U prvi mah nisam znala što da očekujem, čula sam za roman, ali nisam znala ništa posebno o njemu. Urednici u Vuković&Runjić kažu:
„Diaz predaje knjigu šačici pripovjedača, od kojih svaki kao da u sebi okuplja stotinu raznih subkultura i dijalekata. Rezultat je mješavina španjolskog i engleskog, puna referenci i tako gusto načičkana vantekstualnim pozivima da joj internet praktično treba kao neslužbeni dodatak. Knjigu su mogli sponzorirati Google i Wikipedia; naime, ili ih valja stalno pretraživati ili se prepustiti moru znanja koje nemate – što je, naravno, posebna vrsta zadovoljstva...“
Zašto ovako opisuju knjigu pred nama, pokazat će se kasnije.
Autor Junot Diaz, rođen u Dominikanskoj Republici 1968. godine, sa šest je godina došao u Sjedinjene Američke Države. Kao i njegov glavni junak, Oscar Wao, u djetinjstvu je bio ljubitelj SF i fantasy romana, a danas je profesor književnosti i predavač kreativnog pisanja. Ovom romanu prethodila je zbirka priča pod naslovom „Drown“.
Roman prati povijest Dominikanske Republike i troje njezinih raseljenih stanovnika, Belicije (Beli) i njezino dvoje djece, Oscara i Lole, u SAD-u. Obiteljska priča, obilato ispresijecana povijesnim događajima vezanima uz dominikanskog diktatora Trujilla, govori o Belicijinom stradavanju i bijegu u SAD, te odrastanju Oscara, koji se od zgodnog malog dominikanskog zavodnika pretvara u debelog štrebera, i Lole koja prolazi svoj vlastiti košmar odrastanja. Oboje djece povremeno odlaze u majčinu rodnu zemlju i tamo razotkrivaju sebe i svoje nasljeđe, jer se priča razvija retrogradno, kao da traži uzrok nesreće i tragedije koja je zadesila obitelj, neprestano gradeći napetost oko događaja koji su konačno presudili Oscaru kao prividnom glavnom junaku (njegovo se ime doduše nalazi u naslovu romana, ali je teško reći je li upravo on kao kolateralna žrtva totalitarnog režima, istovremeno i glavni junak). Osim ovo troje pripovjedača, priču povremeno čujemo od Lolina i Oscarova prijatelja koji se nalazio na marginama svih događanja i koji je događaje pomno bilježio, gotovo i ne sudjelujući u njima.
Zanimljivo je ono što se saznaje između pop-kulturnih referenci, a to je činjenica da smo mi Hrvati imali vlastitu krvavu povijest, pa se nismo previše interesirali za krvave povijesti drugih malih naroda, kao što su Karibi, ali je ona bila iznenađujuće slična našoj i drugih europskih naroda. Kako i sam autor kaže, nije lako bilo uvjeriti ljude da su Karibi bili Auschwitz dugih 300 godina (teško je to i pomisliti, kad imamo predodžbu raja na zemlji pri pomisli na Karibe). Autor u ovom romanu prilično zorno i detaljno opisuje zvjerstva koja su se činila u ime vlasti, čije su žrtve bili i djed i baka Oscara i Lole, i o čemu saznajemo tek posredno, kroz priče drugih likova u romanu.
Ono što je pak otežalo čitanje i učinilo ga gotovo nepodnošljivim jest užasan prijevod. Dakle, ako je ona imala „izvrsna bedra i bolesnog magarca“, to bi imalo značiti da je ona imala izvrsna bedra i bolesno dobro dupe, a ne bolesnog magarca (i doista, iz konteksta se ne može zaključiti ništa drugo). Nadalje, prevoditelj očigledno nije čitao djela J. R. R. Tolkiena jer je iz cjelokupnog prijevoda vidljivo da su mu reference iz Tolkiena posve nepoznate – orci, a ne orke, Galadriel je žensko, a ne muško i slično. Dakle, doista je knjiga gusto načičkana referencama (gotovo polovica teksta nalazi se u fusnotama, pa strukturu romana, umjesto linearnom, možete zamisliti zvjezdastom, s kracima koji se šire u različitim smjerovima, govoreći o geografskim, povijesnim, društvenim, obiteljskim, ljubavnim i drugim aspektima koji se tiču izabranih likova ili pak općenito), ali roman jest daleko neprohodniji osobi koja nema pojma o čemu se tu radi (DC, Marvel kao kreatori stripova ili Ursula Leguin, H. P. Lovecraft, J. R. R. Tolkien i drugi autori spekulativne fikcije, sve su to pop-kulturni pojmovi o kojima prevoditelj i urednik nisu imali pojma, pa su i svom ugledu i recepciji ovog romana učinili medvjeđu ulogu kad su odlučili staviti na tržište ovakvo izdanje).
Žao mi je i što sam ja vjerojatno jedina blogerica u nepreglednom moru blogera koji pišu o knjigama koja će se na ovakav prijevod požaliti, pa se samoj sebi činim pretjerano sitničavom, ali iskreno sam bila onemogućena u uživanju u knjizi kad se sve činilo tako očito i bedasto neupućenim.
Osim toga, puno sam naučila o dominikanskoj povijesti, pa se osjećam manje loše zbog čitanja ovog romana.