"Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote
tko to živi u prošlosti mojoj a još nije umro od sramote?"
Jesam li za svoj život isključivo odgovorna samo ja ili tu ima udjela i drugih: mojih roditelja, kojih više nema, moje djece i supruga, kojih, na sreću, ima; mojih bližnjih (i pod njima ne podrazumjevam rodbinu - danu, već prijatelje - odabrane)?
Nisam od onih koji su ostali bez ičega, ali sam od onih koji su ostali bez - svojih najmilijih, i to mi je nekako teško, kao da je nestala stepenica što me veže za prošlost, a kada bih preskočila i dvije, opet ne bih nikoga (živoga) našla. Jesam li ja slijedeća, dijelim li sudbinu prirodnog odabira?!
Ne mislim ovdje na kamenčiće života, što uđu u cipelu, i grebu i krvare dok ih ne odbaciš, već na prošlost koja oblikuje budućnost. Jesmo li svi već zadani u prošlosti? I zašto baš tako? Mora li sadašnjost plaćati grijehe prošlosti? Jesmo li sado-mazo u duševnom smislu? Jesmo li kopije svojih roditelja, čije cijene postignuća nismo htjeli platiti, ili smo sami sebi digli spomenik za života, pa sada pokušavamo uvjeriti svoju djecu da nismo u zabludi?
Post je objavljen 14.05.2014. u 20:32 sati.