Ploveći u ovom olujnom moru koje se zove život imao sam priliku upoznati mnoge ljude s različitih kontinenata, različitih (ne)vjera, običaja i tradicije. Teško bi ih bilo sada sve nabrojati ali to u ovom trenutku nije ni bitno. Putujući tako raznim zemljama, nekako gdje god sam došao uvijek ja ja bio taj koji se morao prilagoditi njima, a prva i najveća prilagodba bila je njihov jezik. Ispočetka mi se to činilo sasvim uredu, jer sam i saam želio naučiti neki novi strani jezik ili bare nešto od njega, želio sam pokazati našu Hrvatsku ljubaznost prema drugima i poštivanje. A onda sam nakon par godina shvatio da je to naše bogatsvo ali i naš nedostatak. Promatrao sam malo stranke koje bih doveo u Lijepu našu i rijetko tko je želio naučiti barem jednu Hrvatsku riječ. Nekako su očekivali da smo mi Hrvati, budući da su oni najavili svoj dolazak, već naučili njihov jezik iako smo mi domaćini. Pitam se onda pa što to znači biti ljubazan?
Kad si u tuđoj zemlji moraš učit njihov jezik!
Kad oni dođu k nama, opet mi moramo učit njihov jezik!
Pa dosta mi je više te ljubaznosti!
Bojim se da mi Hrvati ne cijenimo sami sebe i ne cijenimo svoja bogatstva, a onda nas ni druge ne cijene. Mi kao da se bojimo da ćemo nešto izgubit ako zatražimo od naših gostiju da se barem malo potrude razgovarat na Hrvatskom. Kao da se bojimo pokazati tko smo i što smo!
Ulaskom RH u Eu, Hrvatski jezik je postao i jedan os služebnih jezika Europske Unije, stoga ne zanemarimo taj službeni jezik u EU! Ne bojmo se reži gdje god se nalazili da smo Hrvati, a smo katolici i vjernici! U nekim Europskim zemljama na svakom balkonu se viori državna zastava i to je normalno, a onda kada mi razvijemo svoj barjak optužuju nas da smo nacionalisti! E pa jesmo i neka smo, pa šta!? Ako je nacionalizam voljeti svoju zemlju, svoj grb, zastavu i jezik, svoju kulturu, tradiciju i vjeru, onda sam ja veliki nacionalist i ne bojim se to nigdje javno izreći i pokazati!
Dosta je lažne ljubaznosti! Treba nam iskrenosti!
Post je objavljen 12.05.2014. u 23:15 sati.