CXXXVI
Nakon sezone oluja i kiša,
jedna kapljica bistre jutarnje rose krene u čašu,
životnu, čašu žuči i meda, shaken not stirred,
neželjenu al voljenu, punu otisaka dragih prstiju i prezrenih usana,
punu mrvica uzaludnih sati i dragocjenih minuta,
grijanu osmijehom i hlađenu suzama,
ostavljanu u bunilu noći i uzdizanu u zlaćanim zorama,
u čašu ega i pokore, nijansiranu iskustvom, prepunu,
sklizne nevino kao što nevino započinje život,
padne i prelije se preko ruba,
moje ufanje i privid, sve što jesam i kakva sam bila,
ono što znam i što sam zaboravila,
moči mi prste, briše otiske,
mrvice nestaju kroz sito nesvjesnog,
moja ruka, moja čaša,
ono što jesam i što ću biti...
Uzdravlje
Post je objavljen 11.05.2014. u 23:17 sati.