Što da pišem, dal' da pišem, što da mislim, što da kažem? Idu dani jedan za drugim, prolaze neprimjetno...nekima puni sreće, radosti, pjesme. Ja se moram potruditi za svaki osmjeh, za svaku šalu...sve to mene boli. Sine, mene boli moj osmjeh. Kad god se nasmijem ja se sjetim tebe i upitam se od kuda mi snaga da se nasmijem...a ti znaš kakva je tvoja mama bila dok si bio tu, ti znaš, ti koji nisi skidao osmjeh sa lica. Ovi trenutci dok ti pišem su samo moji i tvoji i tada mami stoji knedla u grlu, suza u oku sjaji, poneka se otme i skotrlja niz moje umorno lice. Ne znam od kuda započeti život koji više nije moj. Ja se moram ponovo učiti živjeti, na jedan novi način, prihvatiti svoj križ, dignuti glavu, izdignuti se iznad svog bola, a ne znam kako. Ima li u meni snage za sve ovo što prolazim od dana kada si otišao? Toliko se ružnih stvari dogodilo da ja zapravo ne znam što to zapravo je. Da li je ovo život? Ili je nešto što ja nikako ne razumijem. Postavljam sama sebi milijun pitanja i ne mogu naći odgovor niti na jedno. Kada bi dobila samo jedan odgovor na jedno ZAŠTO bilo bi mi lakše, ali vjerujem da ga nikada neću ni dobiti. Poljuljala sam se iz temelja, pogubila konce u rukama...a sve sam imala. Ništa nisam tražila, ništa nisam trebala osim onoga što sam imala...i sada je sve to izgubilo svoj smisao. Naša obitelj je postala krnja obitelj, nikada više neće biti ono što je bila, mama nikada više neće biti ista. I da, tako se osjećam ponekad glupo. Pitam se imam li ja dva ili tri sina, ja sam rodila tri sina. Kako ću reći da imam dva, kamo ću s tobom Boris? Pa ne mogu te zanijekati, to bi bio zločin da zaboravim da imam tri sina...ti si samo rano otišao tamo negdje, ali živiš u mom srcu, u svakom otkucaju, u svakom udahu. Znaš, tako sam ponekad umorna, od sebe, ljudi, života...poželim k tebi a znam da o tome ne mogu donijeti odluku i da moram biti ovdje točno onoliko koliko treba, onoliko koliko mi je zapisano na Očevom dlanu. Nitko ne pita želim li, mogu li, kako se nosim sama sa sobom, jednostavno moraš a tako sam ponekad umorna. I znaš svi su mi rekli, oni koji znaju, oni koji imaju iskustvo bola i gubitka djeteta da to nikada ne prolazi, niti se umanjuje, dapače kažu da svaka godina nosi veću tugu, nedostajanje...samo se nauči nositi sa njom. I vjerujem da je tako...ja sam spoznala jedino to da ne mogu vratiti vrijeme, da ne mogu vratiti tebe. Jedino što mi je ostalo naučiti živjeti ŽIVOT BEZ TEBE... do nekog novoga vremena, do nekoga novoga susreta u vječnosti leti onaj naš nevidljivi, lepršavi put visina.
Post je objavljen 10.05.2014. u 22:41 sati.