Marketing
Kad je počeo Srednji vijek? (Arapi i Europa - 2)
U diskusiji povodom mojega teksta Islam i stvaranje Europe, u kojem pišem o knjizi D. L. Lewisa "Božji žrvanj", spomenut je Henri Pirrene i njegova knjiga "Karlo Veliki i Muhamed". On iznosi tezu da bismo kraj srednjeg vijeka trebali premjestiti dva stoljeća kasnije, na sredinu 7. stoljeća. Dokazuje da padom cara na zapadu nije došlo i do pada castva, tj. njegovih institucija, ekonomije, načina života. Smatra da je do naglog nazadovanja došlo tek, kad su muslimani osvajanjem Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike, te zatim i Pirinejskog poluotoka, prekinuli trgovačke puteve. To je dovelo do nazadovanja kršćanskih država uz mediteranske obale, te se centar političke moći premjestio na sjever. Time je stvoren prostor za uspon franačke države i stvaranje carstva Karla Velikog.
To doduše nije u bitnom proturječju s gore navedenim golemim kulturnim značenjem, koju je imalo očuvanje niza djela grčkih autora od strane Arapa, koja postaju poznata na zapadu prevodima u Toledu u 12. stoljeću. Ipak, Lewis implicitno polemizira s nekim Pirreneovim tezama, koje je objavio prvi put 1920-ih (a knjiga je izašla 1937., dvije godine nakon njegove smrti)..
Ja osobno ne mogu procijeniti koliko je njegova teza utemeljena, jer to je tema za stručnjake koji su posvetili život proučavanju tog razdoblja prošlosti Europe i Mediterana. Koliko vidim, kasniji povjesničari, iako pridaju priznanje njegovim razmatranjima, ipak ne prihvaćaju predloženu reviziju o početku Srednjega vijeka.. Nakon sredine VII. stoljeća, ekonomsko i kulturno nazadovanje se možda ubrzalo, ali postojalo je i prije - o tome ni Pirrene ne dvoji.
U knjizi iz 1983.: Mohammed, Charlemagne, and the Origins of Europe: Archaeology and the Pirenne Thesis Richard Hodges i David Whitehouse tvrde da napredak arheologije 1960-ih i 1970-ih obara Pirreneovu tezu: katastrofalno nazadovanje dogodilo se već do oko 600 godine, uz znatan pad ne samo ekonomske aktivnosti, nego i broja stanovnika.
Međutim, diskusije se i dalje vode. Članak o jednoj knjizi iz 2012.: : When the Spirits Collided: Islam and Christianity in the Course of Western Civilization. Činjenica da aktualni svjetski političkih odnosi pobuđuju strasti ne pomaže objektivnom sagledavanju. Predavanje spomenutog Richarda Hodgesa iz studenoga 2013.: Charlemagne minus Mohammed?. On ovdje proširuje pogled, uključujući i Kinu, najveću svjetsku silu onoga doba.
Čitao sam ranije knjigu "Karlo Veliki i Muhamed" (hrvatsko izdanje: Izvori, Zagreb, 2006.; u francuskom originalu poredak imena u naslovu je obrnut - Muhamed je na prvom mjestu). Kako mi se čini, u tekstu postoje nejasnoće, dvosmislenosti i kontradikcije. Čini mi se da i sam Pirrene nije bio načistu s dometom svoje teze.
On kaže da je »Romania imala isti sastav ljudi i zemalja nakon provala kao što ga je imala i prije njih« (str. 61 hrvatskog izdanja). Smatra da se »jasno vidi kontinuitet rimskoga gospodarstskog života u doba Merovinga« (str. 95) te tvrdi: »izgled Europe se mijenja, ali se njen život u biti ne mijenja« (str. 116). Kasnije kaže da država Merovinga tone u dekadenciju oko 630.-632., dakle prije arapskih osvajanja (str. 159). Nakon što su Arapi izvršili prva osvajanja, oko 650. g., merovinški kralj naglo gubi moć i raste anarhija, jer mu presušuju prihodi. Tome je uzrok opće smanjenje trgovine, koje je uzrokovano prestankom prekomorske trgovine s područjima istočnoga Mediterana i Sjeverne Afrike, koje su zauzeli Arapi (str. 161). »Nestaje gradski život, onakav kakvoga je očuvala trgovina, jer mediteranski izvor trgovine, koji provale u V. stoljeću nisu isušile, presušuje sada kada je more zatvoreno.« (str. 164) Provale germanskih plemena, dakle, dovele su do znatno manjeg ekonomskog nazadovanja, nego provale Arapa dva stoljeća kasnije. Nazadovanja je bilo, ali manjeg nego što se obično prikazuje.
Primjetimo međutim, nasuprot tako drastičnom utjecaju prestanka trgovine na Zapadu, područja koja su osvojili Arapi ne doživljavaju nazadovanje, nego napreduju. Arapi su oduvijek trgovali i bili skloni trgovcima, a njihova vlast osigurava mir. Arapski su trgovci već prije Muhameda održavali kopnenu vezu s Kinom, njihovi trgovci u X. stoljeću posjećuju Skandinaviju i prodiru u tropsku Afriku, a brodovi plove do Indonezije, Koreje i Japana.
Roberto Lopez u knjizi "Rođenje Europe: Stoljeća V-XIV", Zagreb: Školska knjiga, 1978. navodi: »Muslimanska vjera već se u početku pokazala sklonom trgovcima, i kalifat je prema stranim trgocima bio uslužniji od bizantske države. Stvaranje političkog i carinskog jedinstva od gaskonjskog zaljeva do delte Inda moralo je neizbježno razviti unutarnje ekonomske tokove na štetu veza s kršćanskim obalama Mediterana.« (str. 82) »Islamsko je društvo ipak u početku pokazalo izvjesnu simpatiju za trgovca: simpatiju koju ukazuje nomad putniku.« (str. 124) Nasuprot tome, kaže Lopez, u Europi se od X. do XIV. stoljeća odigrava "trgovačka revolucija": trgovac stiče društveni ugled, a trgovina postaje glavni pokretač ekonomskog napretka, dok je na Istoku prevlast ponovo zadobila zemljoposjednička aristokracija.
O razvoju u kulturi Pirrene piše: »Nepotrebno je naglašavati sve veću dekadenciju intelektualne razine i antičke kulture nakon III. stoljeća«. (str. 97) Ne spominje da je pad intelektualne razine bio uvelike uzrokovan direktnim nasiljem borbenih kršćana a kasnije i javne vlasti, da se antičke škole zatvore i spisi spale. Puno tih spisa je pak kasnije prevedeno s grčkog na arapski, a nikad nisu bili prevedeni na latinski (svaki obrazovani Rimljanin koji se zanimao za filozofiju i nauke znao je grčki).
Ustoličenjem germanskih kraljeva, nastavlja Pirrene, dekadencija se nastavlja i ubrzava, materijalna i još više duhovna, dapače »zbiva se dekadencija dekadencije«. (str. 98) To izgleda proturječno s prethodnom tvrdnjom da se »život u biti ne mijenja«.
Teško mi je prihvatiti tvrdnju da nova crkvena književnost nije u biti ništa novo prema »posljednjim predstavnicima antičke književnosti«, (str. 118) za koju znamo da je uništena i zaboravljena; i ne samo književnost, nego i filozofija i znanost. Sumirajući situaciju u prije arapske provale, Pirrene piše: »Ništa ne najavljuje da će se tisućljetna evolucija naglo prekinuti.« (str. 119) Kako je dekadencija postala evolucija?
Kasnije, govoreći o Arapima, kaže da oni iznenađujućom brzinom usvajaju civilizaciju onih koje su osvojili, da u znanosti slijede Grke, u umjetnosti Grke i Perzijance. »Ne traže drugo nego da nakon osvajanja prigrabe kao plijen znanost i umjetnost nevjernika: njegovat će ih u slavu Alaha.« (str. 126) Pa nije li upravo u tome bitna razlika prema Zapadu? Ne objašnjava li takva njihova spremnost da "prigrabe" znanost i umjetnost, umjesto da je unište, razliku u razvoju VII.-X. stoljeća bolje nego puki prestanak trgovine? I zašto bi najzad tako radikalno prekinuli trgovinu sa Zapadom, kad su bez predrasuda trgovali s Istokom i Sjeverom? Koliko sam shvatio, Europa naprosto ne može ponuditi gotovo ništa vrijedno za trgovinu, osim robova.
Arapi su dakle "prigrabili" znanost i umjetnost te ih dalje "njeguju". Pa ipak Pirrene nakon toga tvrdi: »Slijedi raskol, posvemašnji prekid s prošlošću. Novi gospodar ne dopušta više, u području u kojem on vlada, ikakav utjecaj koji bi izmaknuo kontroli Alaha.« (str. 127)
Rekao bih da apsolutizira značaj religije. Arapi su osvojili područja u kojima su živjeli kršćani, zoroasterovci i drugi; njihova vjera dobiva primat, ali ne odbacuju kulturnu baštinu "nevjernika". Naprotiv, kršćani, a pogotovo zapadni, "pagansko" su kulturno nasljeđe uništili i zaboravili. Prekid s prošlošću tu je bio puno izraženiji. Tek pola tisućljeća kasnije situacija se mijenja.
Post je objavljen 10.05.2014. u 21:25 sati.