Neću vam govoriti o povijesti tog otoka jer ako ste zaboravili uvijek možete googlati naravno ako vas zanima. Radije ću vam govoriti o tome kako sam ja doživjela taj kutak raja. Za one koji nisu vidjeli moje pripreme samo dvije tri riječi. Poznanstvo i nježnost koja je krenula prošle godine dovela me je u Irsku i unatoč svim strahovima od aviona ipak sam letjela. Učinilo mi se da je aerodrom u Dublinu manji od našeg, ali nisam provjeravala. Važno da je ta ptica sigurno prizemljena i mi smo mogli krenuti dalje. To dalje je bilo unajmiti renta-car i odvesti se oko šesnaest kilometara od Dublina
u mjesto Malahide koji je jednako tako na moru. Svako toliko bismo stali da ja popunim mojih 16 giga na fotiću
recimo ovom najvećom elektranom na otoku. Ili zanimljivim
sasvim drukčijim kravicama nego su naše slavonske. Zašto tamo u Malahide? Jednostavno. Idućeg je dana bio državni praznik Dan sv. Patricka kojeg smo željeli provesti negdje na obali Irskog mora sa manje ljudi. Zanimljiv doživljaj je već krenuo u hotelu. Kako u Irskoj nećete osim u većim gradovima vidjeti kuće sa više od jednog kata tako nemaju potrebu ugrađivanja lifta. U hotelu u kojem smo bili ipak je bio lift jer koferi su ponekad veliki i teški za stepenice. Dakle lift. Stavili smo stvari u lift, ušli, a onda nam je sobarica objasnila da ona ide na prvi kat kako bi nas povukla gore. Ista je priča i kada smo odlazili, kofere u lift, a sa recepcije netko povuče lift dolje. U sobi ponovo iznenađenje. Lijepo vas dočeka uza sve kao u svakoj hotelskoj sobi, ali još i kuhalo za vodu, zatim dvije šalice, vrećice čaja, vrećice kave, šećer i naravno mlijeko. Svatko si u sobi može pripremiti po volji i želji čaj ili kavu u svako doba dana ili noći. Običaj koji je stvarno odličan, a ne kao kod nas da se u ormar među garderobu skrivaju razna kuhala jer zabranjeno je. O televizorima sa satelitskim programima ne treba govoriti. Naravno da smo ostavili kofere i odmah krenuli na šetnju uz more.
Kako sam uglavnom luda za raznim kamenčićima (oni koji me bolje poznaju znaju sve to oko kamenja), ali uglavnom za onima koje sama mogu pokupiti. Neke druge još čekam.
Skupljala sam to crno, roza i zelenkasto kamenje kao nešto posebno, a za mene i je. Vjetar je bio tako jak i hladan i nebo narogušeno da šetnja nije baš bila posebno ugodna.
Odmor od putovanja je tražio rano spavanje koliko se to rano uspjelo s obzirom na, jelte.
(s obzirom da radije pišem etapu po etapu, kako post ne bi zamarao, nastavak slijedi)
