Ogulin je postao meka književne kulture svake vrste pa su tako u svega dva mjeseca gosti Ogulina bili; osebujna Vedrana Rudan koja nas je ispreskakala po pitanju erotike i seksa, zatim Ivan Strižić, dalmatinski književnik specijaliziran za hrvatski Domovinski rat, pa je zajedno s urednikom knjige prevrnuo sve čuke i vrtače ogulinskog kraškog reljefa i napisao dvije-tri tisuće stranica knjige „Ogulinski kraj u Domovinskom ratu“. Sve relevantne podatke proučio je iz skrivene HDZ-ove arhive i vjerodostojnih izjava samih sudionika rata sabranih po raznim ugostiteljskim objektima.
Nema sumnje da je jedan ovakav dokument potreban ogulinskom kraju, da se ne prepusti zaboravu od nas živih, a posebno od budućih generacija, ali bih se složio s konstatacijom jednog uglednika da se stječe dojam kako je knjiga plaćena po kilaži i da u njoj ima podataka koji ne bi trebali ulaziti u ozbiljne teme i srž jedne dokumentacijske knjige. Pisac i urednik knjige dali su si truda, ali su taj trud i naplatili. Od dodatnih tantijema pisac će zaraditi još nešto sitno, ali ide.
Treći koji je obogatio ogulinsku književnu ponudu je domaći čovjek, novinar i publicist, Tihomir Dujmović, ojačan svojim prijateljem Vrdoljakom i glumcem Kraljevićem koji je recitirao Tihomirove zabranjene kolumne. Radi se, naime, o knjizi „Tko mi zabranjuje kolumne“.
Još jedna plaćena rola Tončija Vrdoljaka, ovaj puta u ulozi pravednika koji pronalazi kosti hrvatskih domoljuba ispod Sljemena u Gračanima i u Dalmatinskoj zagori. Anton Vrdoljak je profesionalni glumac, i glumac po vokaciji, on je odglumio mnoge pozitivne role partizanskih heroja, koji puta i role negativnog sadržaja ustaških časnika. I danas bi mogao odglumiti obrnute role jer su se promijenile političke prilike, ali je nezadovoljan zajedno sa svojim prijateljem Tihomirom. Sa svojim respektabilnim godinama napravio je mnogo pohvalnoga širokog dijapazona; od glumačke karijere, preko režije, Prosjaka i sinova recimo, do organizacije Europskog atletskog prvenstva u Splitu, ali da bi i on drekom zapečatio svoju karijeru terorizmom na HRT-u i ocjenom Ratka Rudića, a posebno Zorana Primorca.
Jedan starac koji za svoje godine izgleda svjež u fizičkom i mentalnom smislu, ali ne i u karakternom, podveden je u prostitucionalne vode kao i njegov veliki prijatelj novinar čije su kolumne zabranjene jer su bile suviše plemenite. Ma nitko nije zabranio kolumne toga Dujmovića, te kolumne nitko nije htio plasirati. Onda lijepo otvoriš svoj blog i forsiraš ga. Na njemu će biti brdo komentara koji idu u prilog autoru jer su iste provenijencije. Ostali ga neće čitati i, svi urednici i čitatelji zadovoljni. To je napravila i Vedrana Rudan, ali ona je potpuno suprotan karakter. Ona je humanist na jedan vulgarno prihvatljiv način. Mada mislim da je Tihomir Dujmović mogao pisati u Novostima i da bi mu oni tiskali te kolumne!
Možemo usporediti Vedranu i Tihomira jer su oboje obogatili ogulinsku kulturnu scenu u istoj dvorani u roku dva mjeseca. Vedranu su dočekali građani Ogulina, Tihomira politička elita i njeni birači. Bilo je pet uljeza, ali ćemo im oprostiti. Tihomiru, mislim, otac ne bi oprostio. Svi koji su uspjeli upoznati njegova oca imaju osjećaj da se on lagano vrti u grobu. To je bio duhovit čovjek koji je cijenio i zabavljao ljude tijekom svoje prekratke radne karijere. I to je bila sva njegova životna filozofija. Uživao je on, uživali smo svi mi oko njega. I to u mraku samoupravnog socijalizma.
Koliko su prisutni u dvorani bili voljni konzumirati slobodu mišljenja i govora vidjelo se iz postavljenih pitanja kojih je ukupno bilo nula, jer su rad predstavljanja ove knjige kontrolirali župan, predsjednik županijske skupštine, gradonačelnik i zamjenik gradonačelnika za sve vitalne dijelove života u Ogulinu. Jedno krivo pitanje, jedan krivi naglasak na tragediju moga strica iz 1945. godine, kriva asocijacija na podsljemenske kosti (Aleksandrine su nasuprot Gračana), moglo je dovesti do neželjenih posljedica po političku, društvenu ili egzistencijalnu karijeru znatiželjnika.
Ja imam dovoljno životnog iskustva u socijalističkoj i kapitalističkoj demokraciji i tvrdim da sam bio slobodniji u socijalističkoj demokraciji u kojoj sam odgulio nešto političke robije, nego u današnje vrijeme kada su mi dali povlaštenu mirovinu za moju robiju. Ovo sam namjerno napisao uz rizik da mi oduzmu povlasticu, ali i uz čistu savjest ove obznane. Svima je lakše bilo, osim ekstremima, naravno. Ali, ne smijemo to priznati, je l' da? Istu je odgovornost za osudu Tuđmana i Šuška na javnom mjestu obećao i Karamarko, kao što je Tito urezao u zakon zabranu pjevanja domoljubnih pjesama.
Ako su Tihomir Dujmović i Anton Vrdoljak stvarali ovu Hrvatsku po svojoj mjeri, i uspostavili ju čak, kako to da su oni uskraćeni uživati u toj demokratski uređenoj državi, kako to da naši državotvorci i vlastodršci ne dozvoljavaju pisati zakopanu istinu ove naše domovine?
Da, naslov je ovoga posta ubačen iz razloga što, eto, moramo organizirati dolazak medijskih veličina mimo domaćih medija koji nisu u najboljim odnosima sa svojim vlasnicima i s vlašću. Izgleda da nisu poželjni, ali ni dovoljno prodorni. Kapitalizam je jednostrano samoupravljanje!
Post je objavljen 11.05.2014. u 05:59 sati.