Zaključila sam da mi je prenaporno raditi na većim komadima namještaja.
Ponajprije zato što su mi preteški, pa ih ne mogu obrtati kako bih ja htjela, a još manje podizati na radni stol.
Jedino, privlače me, samo se to onda oduži i rastegne, pa izgubim volju.
Imam u planu napraviti još nekoliko većih komada, kad sam ih već dovukla doma.
Osim toga, ne želim da ovaj ormarić bude usamljen.
To je prvi problem, a drugi je da se nikako nisam mogla skockati koje boje želim.
I sad, kad je gotovo, nisam sigurna jesam li zadovoljna ili nisam.
Drugi će svakako biti u drugim bojama.
Ovoga ću vratiti u groznu sobu s crnim ormarom, a drugoga ću obojati tako da paše u moj radni prostor.
Dakle, ovo je ormarić moje spavaće sobe, kupljen prije dvadeset pet godina.
Onda je soba bila fora, jer je crni namještaj bio u modi.
Sada mi je sve to grozno.
O tome koliko sam prašine napravila brušenjem, uopće ne želim. Sve, ali SVE je bilo crno. Pod na terasi se uopće nije vidio, a ja sam u nosu i ušima imala crnog praha. Grozno.
Ovo je prije brušenja,
a ovo nakon sat i pol zvrndanja.
Bojim se da mi susjedi nebrojeno puta spomenu mamu, a to je još jedan od razloga koji me sputava i zbog kojeg se ovakav posao otegne.
Ladicama se isto pisalo.
S njih sam skidala ove srebrne lajsne i ručkice koje su bile pričvršćene s dva vijka.
Rupe u kojima su bile lajsne i jednu rupu od ručke, zakitala sam kitom za drvo,
a kad se osušilo, i njih sam prebrusila.
I sada ide uvijek ista priča:
Bojenje bijelom bojom dok ne dobijem jednoličnu površinu,
a nakon toga, bojenje u neku bojicu koju želite.
Iskreno da vam kažem, nisam baš sigurna da sam baš željela opet ovako taman ormarić, ali više mi ga se nije dalo prebojavati.
Ladice sam obojala u tri različite bojice.
Da ne budu dosadne, šablonom sam nacrtala dva vilin konjica,
pa kad je moja čarobna modelir pasta poprozirnila, obojala sam ih brončanom bojom.
Eto.
Sad slijedi lakiranje i potraga za prikladnom ručkicama.
Al to ću vam pokazati u sljedećem postu.