Marketing
prošlosti ne vjerovati na riječ
NOĆNI PRIJATELJI
Čudno kako malo vremena prođe, a koliko se mnogo zaboravi! Još i gore, neka pojedinost ostane zapamćena, a onda se na osnovu nje retroaktivno pokušava rekonstruirati život, pa na temelju istinitih činjenica nastaju potpuno neprimjerene konstrukcije. Dapače, nije riječ o slučajevima kad se namjerno redefinira prošlost, već o općenitom mehanizmu koji spontano, nesvjesno, neprimjetno sve zahvaća.
Recimo, govori se da je pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih Zagreb (i Hrvatska) nakon deset navečer postajao mrtav grad. Komparativno s današnjicom svakako je noću bilo daleko mirnije. Posljednje kino predstave završavale su u 22 sata, u isto vrijeme su se zatvarale krčme i restauracije. U prilog te teze govore i sjećanja. Sredinom šezdesetih moj je otac bio u prvom valu onih koji su naselili Zapruđe. S prozora smo vidjeli nekoliko stotina prozora na zgradama nasuprot. Između 22 i 23 je završavao televizijski program i već desetak minuta nakon toga svi su prozori na vidiku bili zamračeni. Svi su otišli spavati.
Međutim, grad ipak nije odumro. Na Glavnom kolodvoru i Autobusnom kolodvoru moglo se doći pojesti i popiti do ranih jutarnjih sati. Oni dublja džepa mogli su otići u „Ritz-bar“ ili u bar hotela Esplanade. U svakom kvartu poput Trešnjevke, Trnja ili Peščenice postojala je neka krčma u kojoj je loše društvo bančilo do duboko u noć. Kazališni kafići su točili piće još satima nakon ponoći. Klub književnika, Klub filmskih radnika, Klub likovnih radnika, Klub prosvjetnih radnika, pa čak i neki klubovi Narodne tehnike primali su glavninu gostiju tek kad su se druga ugostiteljska mjesta pozatvarala. Pored toga, pekari su noću pekli kruh, neke su ulice intenzivno mirisale, pa su prolaznici mogli svratiti i ljubazni pekari su znali i besplatno pokloniti svježa peciva onima koji bi zatražili.
No postojalo je nešto drugo što se danas prorijedilo, a meni nedostaje. Ljudi su se družili po kućama. Nije da toga danas nema, ali pored toga što se prorijedilo, i način druženja se promijenio.
Recimo, već početkom sedamdesetih godina sastav stanovništva u Zapruđu se promijenio. Prvi stanari su dobili stanove od svojih poduzeća. Nakon nekoliko godina život je donio promjene. Neki su pomrli, neki se preselili, neki poženili pa se spojili s drugima… Uglavnom, neki stanovi su se ispraznili. Ljudi su ispražnjene stanove počeli iznajmljivati. Ono koji su ih unajmljivali bili su studenti, novinari, književnici, profesori… čeljad koja se ne mora rano ustati, pa ni ne odlazi rano spavati. Početkom sedamdesetih, još satima nakon završetka emitiranja tv-programa, kad sam pogledao kroz prozor, vidio sam dvadesetak prozora koji su svijetlili do duboko u noć. I što je najbolje, točno sam znao tko je iza svakoga,
Stanovi uglavnom još nisu imali ni obične telefone fiksnih linija, mobiteli nisu postojali, način na koji su se ljudi viđali bio je da se jednostavno ode na vrata za koja se znalo da će se gostoljubivo otvoriti. Često se ondje zaticalo pored domaćina i neke treće, neočekivane ljude, pa ako su domaćini u nekom trenu zaželjeli spavati, cijelo se društvo selilo na neko sljedeće mjesto, a odande se, recimo, raspadalo na manja društva koja su završavala dan na neočekivanim lokacijama.
Danas mi nedostaju noćni prijatelji, oni kojima sam bez najave mogao banuti nakon ponoći. Neki su umrli. Biba Raos živi u Memphisu. Bešker je u Rimu. Zimonić se preselio na peti kat bez lifta, postao mi je nedostupan. Za neke više ni ne znam gdje žive. Neki su se vratili u mjesta iz kojih su došli studirati. Neki rade od rana jutra, pa rano odlaze spavati. Neki su se razveli, pa poženili s likovima zbog kojih više ni danju ne navraćam. I svi imaju mobitele. Kako imaju mobitele, neuljudno je banuti nenajavljen. Čim se najaviš, postoji mogućnost da kažu da nisu raspoloženi za posjetu. Mobiteli utječu na druženja dalekosežnije nego bi se reklo na prvi pogled. Svatko je često u raspoloženju ni vrit-ni mimo, pa kad mu netko kani navratiti najlakše je to otkloniti. Krene li nakon toga razmišljati zašto je tako hude sreće da mu navraćaju samo nekakvi luzeri, a Mia Elegović ne dolazi ni slučajno, završit će u najcrnjem dertu. Nasuprot tome, prije mobitela je netko banuo na vrata, preostalo je samo primiti ga, pa je krenula priča, nešto se popilo i na kraju su svi bili dobre volje.
Bilo kako bilo, ne mogu generalizirati, ali moji „noćni prijatelji“ su sasvim nestali i često žalim zbog toga.
No da se vratim na ono čime sam započeo. Većina je ljudi živjela urednim životima i bilo im je zapravo svejedno što najveći dio grada noću opusti. No za onaj manji dio noćnih ptica grad je bio sasvim dovoljno živ. I onda danas neki tvrde, pozivajući se na fakat da nije bilo noćnog život kao u Parizu, Rimu ili Berlinu, da ga uopće nije bilo. Ne da ga nije bilo, nego je po mnogo čemu bio prisniji, humaniji od onog u drugim evropskim zemljama.
Pa kad je nakon tako kratkog vremena slika o nečemu iz prošlosti za što nitko nije zainteresiran izmijenjena do neprepoznatljivosti, čemu čuđenje kako je lako promijeniti sliku o nečemu za što postoji stvarni interes ili ostrašćena želja da se prikaže drugačije?
Svjedocima povijesti ne smije se ništa vjerovati na riječ.
Post je objavljen 08.05.2014. u 10:02 sati.