Pregled posta

Priprema - pozor- Pompeji

Vezuv slikan iz busa

Pompeji (lat. Pompeii) su gradić smješten u talijanskoj pokrajni Campaniji, pokraj njezina glavnog grada Napolija (Napulj) na 30 m visokoj vulkanskoj stijeni iznad mora, u blizini rijeke Sarno. Njegova povijest seže još od 8. stoljeća prije Krista, a u 7. stoljeću pr.Kr. zauzeli su ga Etrušćani te podigli oko grada zidine. Nakon toga se još svašta na tom području odigralo u povijesnom smislu, od vladavina Grka, saveza, ovih-onih, ali su Pompeji 89. godine prije Krista izgubili status slobodnog grada i postali kolonijom Rimskog carstva.

Kobni dan za Pompeje bio je 24. kolovoz 79. godine. Malo vremena nakon što je otkucalo podne, došlo je do erupcije Vezuva, vulkana kojeg su stoljećima smatrali ugaslim, tj. običnom planinom pa su na njegovom podnožju gradili vikendice, vinograde i luksuzne vile. Smatra se da je tada u Pompejima živjelo oko 20 000 ljudi.

Inače, toj najvećoj tragediji, 62. godine prethodio je jak potres koji je uvelike uništio grad. Enormnom požrtvovnošću i radom neumornih i sposobnih građana, kao i činjenicom da je već prije bio ekonomski jak i razvijen - polurazrušen grad ponovno je izgrađen i „osovljen na noge“ pa je ubrzo nakon potresa opet postao industrijsko, trgovačko i poljoprivredno središte. Međutim rekonstrukcija mnogih građevina još je uvijek bila u tijeku kad je nastupio dan D.

Mnogi spominju da je to dan koji obilježava smrt ili kraj Pompeja (čak i u talijanskom priručniku koji sam kupila na štandu piše „La fine dei Pompei“), ali ja se nakon posjeta s tim nikako ne slažem, ma niti 0,0001 %.

Kako god, tog dana, nakon što je otkucalo podne, začula se jaka eksplozija, podrhtavanje tla i erupcija je izbacila do 20 kilometara vulkanskog materijala u zrak. Vulkanski su kamenčići padali u obliku kiše i u radijusu od 70 kilometara od vulkana prekrili zemlju. Već par sati poslije, gotovo svi su bili mrtvi – prve žrtve su nastradale od lave i rušenja građevina, ali najveći dio njih umro je od otrovnih plinova (sumporna isparavanja) lavinog kamenja.



Jedna od okamina koju sam fotografirala jest čovjek koji se pokušao od otrovnog dima zaštititi maramicom pa je upravo s tom maramicom u rukama, prislonjenom na nos i usta umro.

Pompeje su dakle prekrili lava i kamenje, a onda je sljedeći dan pala kiša koja je povezala sav taj materijal i doslovno skamenila grad.
Kažu da je pakao trajao tri dana nakon čega su Pomepji utihnuli te zatrpani pod slojem pepela nastavili spavati 1600 godina sve dok nisu poput Trnoružice slučajno otkriveni.



Ulazi u grad – Porta marina (glavni ulaz) iz koje se nastavljala Via marina.
Inače bila su dva ulaza u grad – jedan za kola, drugi za pješake.



Ulice građene od kamenja dovezenih s Vezuva. Ovi sitni bijeli kamenčići postavljeni su ciljano, a služili su kao noćna rasvjeta jer se na njima reflektirala mjesečeva svjetlost.


Rupe na trotoarima također su bile ciljano „probušene“.
Danas čovjek dođe ispred dućana, parkira ako može drito ispred njega (seljačine često blokiraju i sam ulaz, nadajući se da će ih „sva četri“ spasiti od kazne i pauka), zaključa auto i ode u shopping.
Pompejani su tako dolazili sa svojim konjima, vezali su ih za ove rupe, a onda laganini u nabavku potrebnih namirnica ili drugih proizvoda. Fora.
Vodič je u šali rekao da su za njih vezali i zločeste žene, ali toj su se šali smijali uglavnom muškarci. I ja.


Vidjeli smo ostatke bazilike koja je služila i kao vijećnica, ali i kao sudnica, a u jednom se dijelu i trgovalo.
Htjela sam se slikati na mjestu gdje je (prema navodima vodiča) stajao vrhovni sudac, ali bila je gužva. Moja grupa je brzinski nastavljala dalje, a dok bih dočekala svoj red, ovi bi već bili u slastičarni o kojoj ću malo kasnije.

Iz bazilike uputili smo se prema Forumu.



Forum je bio glavni trg u Pompejima i tzv. srce gradskog života. Bio je dug 142, a širok 38 metara, a od njega su vodile glavne ulice. S tri strane okruživale su ga kolonade dorskih i jonskih stupova, dok se na četvrtoj nalazio Jupiterov hram, kasnije Kapitolij (hram posvećen rimskom Trojstvu Jupitera, Junone i Minerve), kakav je postojao i npr na zadarskom forumu, no od zadarskog hrama nije ostalo ništa. Dok su od ppmpejskoh ostale kolonade, ono što je valjda služilo kao oltar i najzanimljivije – Jupiterova glava.

Inače, Jupiter i Junona su u rimskoj mitologiji ono što su Zeus i Hera u grčkoj. A Minerva je rimska božica mudrosti, baš kao što je Atena u grčkoj.
Od svih bogova i božica, znali su da uz „glavne“ treća jednostavno mora biti Mudrost.
Jer mudrosti nikad dosta.

Na fotografiji lijepo možete vidjeti točno iznad hrama Vezuv, ali i to da je od Jupiterove statue ostala samo glava :-)

Na ovu sam fotografiju baš ponosna.
Napominjem to zato jer sam cijelo vrijeme vrlo koncentrirano slušala našu voditeljicu, vodiča za Pompeje, zapisivala u notes bilješke i istovremeno okidala fotke (D. ih je opalio možda 5% jer mu se nije dalo), ostajala zadnja u liniji u nadi da ću uhvatiti što više slika na kojima nema ljudi. Zadala sam si težak zadatak, ali uz pomoć zumiranja, pravih kutova i malo sreće, bila sam dosta uspješna.
A i u kondiciji jer sam svako toliko trčala ful gas za svojom grupom. Moja bi trenerica aerobika bila zadovoljna da me slučajno vidjela na djelu.
Multitasking je bio na tolikom nivou da sam uz sve to uspješno držala i kišobran, svlačila i navlačila vjetrovku jer mi je bilo vruće pa čim bi kiša prestala, morala sam se skidati. Dan je bio dakle kišan, prevrtljiv, ali i to mi je draže nego da je bilo prevruće jer bi to pokrenulo moje glavobolje, stalno bih morala pijuckati vodu i bila bih manje pod dojmom.
Kiša mi je uzbudljivija od sunčanog vremena, što mogu.

A moguće je da me kiša u Pompejima nije smetala i zato što me dan ranije jak pljusak pred bazilikom Svetog Petra u Vatikanu doslovno oprao od glave do pete dok smo čekali red za ulaz pa mi je obična kiša nakon toga bila mačji kašalj. ( O Vatikanu u drugom postu).

Taj moj multitasking rezultirao je time da sam ponekad i ja sama ostala na sekundu u nekoj ulici, kraj nečije kuće, a čak i u bazilici/sudnici Pompeja među stupovima. U jednom trenutku sam se totalno isključila i učinilo mi se da kraj mene hoda stari Pompejanin omotan u togu i negdje se žuri.
Kao da je prošao pored mene, u paralelnom svijetu. Nije me vidio, a ja sam ga ostala gledati s leđa, imao je isklesane ruke. Htjela sam ga zaustaviti i pitati gdje ide. Učinilo mi se kao da je sve to bilo zapravo vrlo nedavno, kao jučer i sjetila se svog profesora povijesti Romana Meštrovića još jednom – Što je par stoljeća prema vječnosti? U ovom slučaju bilo je par tisuća godina, no nebitno.
Poanta je da sam htjela ostati tamo u Pompejima nakon što se zatvore za posjete i prošetam, razmislim, uživim se do kraja u taj njihov čudesan svijet koji mi se tamo činio vrlo bliskim i nedavnim.

Vodič je bio jedan zabavan i temperamentan gospodin, pravi Napolitan (jesu li se i napolitanke prvo proizvodile u Napoliju?) pa je rekao da je gladan i da nas vodi do slastičarne.
Unutar starih Pompeja nema dućana, tek na pokojem kantunu mini suvenirnica, pa sam pomislila, možda će negdje stajati stari sladoledar sa starinskom škrinjom na kola i aparatom iz kojeg izlazi sladoled (vanilija, čokolada i miješani), međutim vodič nas je doveo do jedne obnovljene zgrade.
(Najveći dio Pompeja je originalan i baš zato poseban, pa naglasim kad je nešto obnovljeno.)



Na ulazu piše HOSPITIVM SITTII.
Znam da je prijevod za hospitium – bolnica, ali može biti i smještaj. Hospitum je gost. E sad, latinski sam učila davno, davno, nešto mi je negdje u glavi ostalo, zaboravila sam gramatiku i slaganje riječi. Rječnike još uvijek imam, ali su „zakopani“ u nekoj kutiji pod krevetom.
Kako god moj slobodan prijevod glasio (a definitivno bih uključila riječ „gostoprimstvo“), jedno je sigurno - ta kuća na broju 18 nema baš nikakve veze sa slastičarnom.

- Uđite unutra i na zidovima pogledajte menu, a onda desno na sobe za konzumaciju.
Bila je to javna kuća :-)

Bordel u centru mjesta bio je jedina javna kuća u Pompejima, obnovljen je mislim 2006. godine, a riječ je o jednokatnici s deset soba – 5 u prizemlju, 5 na katu (mi smo vidjeli samo ove u prizemlju, a na katu su bile sobe za bogatiju klijentelu, odnosno pripadnike višeg društvenog sloja) te sa zahodom kojeg sam također uspjela slikati. (Blago meni :-)
Fotografirala sam i par izbora iz menija te sobice s kamenim krevetima:





Kuća nepoznatih vlasnika, ali u svakom slučaju riječ je o obitelji bogatog Pompejana kojemu nisu znali ime pa su ga nazvali prema maloj brončanoj figuri Fauna koji pleše, a koji se nalazio u glavnom atriju kuće – Fauno danzante koji dakle pleše i gleda u visinu prizivajući sunce . Originalna statua Fauna nalazi se u muzeju u Napoliju.
Ta je vila imala dva ulaza, glavni i drugi sporedni najverojatnije za poslugu i određene goste, dva atrija, dva peristila, privatno kupatilo, kuhinju, toalet, konjušnicu i zgradu za sluge.

Na ulici, ispred ulaza u kuću stoji natpis HAVE, nisam našla latinski prijevod (google ne pokazuje točno, kaže da to znači imati, ali imati je habeo, inf. habere) pa sam pretraživala talijansku knjižicu u kojoj piše da se na podu nalazi „la scritta augurale HAVE“ – moj slobodan prijevod nešto kao natpis dobrodošlice.



Najbogatija i najljepše uređena soba vile bila je ona poznata po svojim kolonadama, ali i po mozaiku koji se prostirao podom poput tapeta – na fotografiji je replika tog mozaika (Battaglia di Alessandro Magno contro Dario re dei Persiani – Bitka Aleksandra Velikog i Darija III. - perzijskog kralja, original se nalazi u Napuljskom nacionalnom muzeju). Ta se soba nalazi odmah kraj divnog peristila.


Mozaici na podovima bili su po cijeloj kući pa tako i ovaj s golubicama:



Gospodin „Faun“ imao je jako lijep ulaz u kuću. Meni „pločice“ na podu uopće nisu djelovale staro i lako mogu zamisliti kako ih postavljam na ulazu u svoju kuću, ako je uopće ikad budem imala.
Mislila sam da me zaluđenost antikom i njihovim građevinama koje sam zavoljela još u osnovnoj školi (a pogotovo kad smo taj period obrađivali na satu povijesti umjetnosti) prošla.
No dovoljno je bilo da pogledam ostatke predivne vile u Pompejima i veličanstveni ulaz u Panteon u Rimu da se moja ljubav za takvim ulazom u kuću, ali i za sam raspored u kući opet rasplamsa.
D., bez kolonada na ulazu, bez barem dva – tri ulaza u kuću i toliko atrija, a pogotovo bez peristila i unutrašnjeg dvorišta – ništa. Rađe ću ostati u brlogu :-)
Što bi bilo da sam vidjela ostale pompejske vile koje su bolje očuvane i rekonstruirane?
(Iako smo Pompeje obilazili neprekidno 2ipo sata, obišli smo samo jedan manji kvart.)

Kad smo kod kupatila, ona privatna imali su samo rijetki i to oni najbogatiji. Ostali su se kupali u javnim kupalištima tj. termama (lat. thermae). Bilo je to ne samo zbog visokog troška i velikog prostora koje bi trebalo za kupatilo, a kojeg siromašniji građani nisu imali (vide se na fotografijama male kućice u kojima je većina njih živjela), nego i zbog toga što je, iako blizu rijeke, grad bio bez izvora vode pa je vladala oskudica vodom i život je bio težak. Ipak, bili su ekonomski jak grad zbog strateškog položaja (blizu mora i luke s jedne strane i plodne ravnice s druge).

ulaz u thermae

U Pompejima je bilo četvero termi, a ja sam u jedne i ušla. Ovo su muške terme i nakon ulaza, prvo se uđe u čekaonicu gdje su se mogle ostaviti stvari, odjeća i ostalo. Iz čekaonice se ulazi u saunu koja je divna – izrezbarenih zidova s jasno vidljivim mehanizmom kako su održavali toplinu i strujanje zraka, da unutra bude ugodno toplo i da se ne stvara vlaga. Fascinantno. U zadnjoj prostoriji nalazi se originalni bazen i na drugom dijelu sobe originalna mramorna fontana čiju su izgradnju su s tadašnjih 5200 novčanih jedinica (ne znam kojih) financirali bogati Pompejani i njihova imena uklesana su na rubove iste. Ne možemo se maknuti od politike sve i da hoćemo jer je ta fontana bila zapravo promotivni poklon, pokolonjena za vrijeme izbora iliti predizborne kampanje.
Hm, ne znam zašto su mi na pamet pale one fontane kod NSB-a :-)



Može svatko reći što god želi, ali meni je fontana iz termi potvrdila da se 2000 godina može činiti kao da je bilo jučer.
Kažu da su Pompeji grad mrtvih, a ja sam ga osjetila kao grad vječno živih, s posebnom energijom i ljepotom.

Voda za piće – uzimala se iz bunara ili javnih špina.



Vodovodna cijev specifična po tome što je bila kao i u Rimu - olovna. Rimljani kao ni Pompejani nisu znali da je olovo otrovno i da ih voda koju piju iz olovnih cijevi truje, a prema nekoj literaturi – i doslovno izluđuje, no ja nisam kemičarka i nisam detaljno proučavala utjecaj olova na čovjeka pa čisto napominjem da se olovo povezivalo i s ludošću Rimljana.
Ili su to koristili samo kao izliku :-)

Pompeji su bili trgovački grad pa je bilo mnogo dućana, gostionica, taberni (krčmi), pekarna i pekarnica, fontana sa špinama, ali zanimljivo i fast foodova (brzih restorana) – lat. thermopolium:
pompejski fast food









Prije izlaza, obišli smo i veliko kazalište iz 2. st. pr. Kr. izgrađeno u grčko-rimskom stilu, a koje je moglo primiti oko 5000 gledatelja.

Ono je renovirano, ali bijele mramorne ploče koje vidite na fotografijama su originalni dijelovi sjedališta. Desno od gledališta koje je išlo u visinu su bile lože za gospodu iz viših slojeva, a iza kazališta nalazilo se veliko dvorište za vježbanje (lat. gymnasium).


Osim Einsteinove teorije relativnosti (vrijeme je relativno - meni se činilo da je sve to bilo vrlo nedavno, drugima da je to bilo jaaaako davno) i teorije mog profesora povijesti da što je par stoljeća odnosno tisuća godina prema vječnosti, i da smo zapravo u cijelom svemirskom sustavu manji od najmanjeg kamenčića koji nas ako ništa drugo tjelesno nadživljuje, ja sam shvatila i doslvno značenje izreke da kraj nije kraj. Može biti novi početak, ali ni ne mora. U kojem smislu? Ne znam, nisam ja baš tako dobar filozof, iako mi često obitelj i prijatelji kažu da sam sklona filozofiranju.
Ja tamo nisam vidjela smrt, nego život. Nisam vidjela kraj, nego neku vječnost i bezvremenost. I nema to veze s tim kamenjem – naime, već sutra može vulkan ponovno oživiti, može opaliti potres i uništiti svaki zidić Pompeja.
Oni ne stoje tamo samo da nas podsjete na arhitekturu i socijalni i društveni život RImljana/Pompejana i nekog drugog vremena.
Oni su meni podsjetnik da je sve prolazno, ali i da je sve vječno na nekoj višoj razini.
Preodbar osjećaj.

Par sličica „novih“ Pompeja.




(Na kraju smo skoro svi kupili koje kilo naranči i limuna :-) Kora limuna savršenog je mirisa – jedva je čekam naribati u tijesto za palačinke.


Kupila sam u lijepoj suvenirnici i šalicu za kavu na kojoj je ilustracija freske koja krasi knjigu Orbis Romanus (za učenje latinskog u gimnazijama), a iz koje sam jutros pila kavu s posebnim guštom.

I nakon svega, tko je za nešto slatko? Slastičarna nije daleko :-)

Uvod u putopis


Post je objavljen 08.05.2014. u 01:03 sati.