U pola jedan ulazimo u avion za Dublin. Vrijeme sivo oblačno. Malo sam mirnija jer On je tu kraj mene. Malezijski avion još nisu pronašli, a ja nisam oporuku ostavila. Valjda će se uspjeti dogovoriti jer nakon socijalizma sve što sam uspjela pospremiti za crne dane pojeo je kapitalizam u lijepoj našoj ili bolje reći njihovoj. Da ne elaboriram misao svi znate tko su. Polijećemo. Njega držim za ruku. Smješka mi se, govori kako će sve biti uredu i neka ne brinem. Kroz oblake smo se izdigli suncu na ogled. Pokušavam snimiti poneku fotoku, ali visoko smo, a ja nemam aparat za te daljine. Svejedno neke sam kliknula za uspomenu.
Tako je vruće da zatvaram prozor onom roletom i pokušavam se opustiti i drijemati. Negdje iznad Hrvatske On me potiče da opet fotkam.
Lijepo je svoju zemlji ovako iz zraka vidjeti iako nemam pojma gdje je to bilo.
Opuštam se sve dok se nisu pojavile planine pod snijegom, Francuska.
I još bliže prekrasno za gledati, šteta da nemam bolji fotić, a nekako smo dosta blizu letjeli po mom mišljenu naravno.
Let je trajao oko četiri i pol sata. Između Engleske i Irske oblaci su bili crni. Tek tu i tamo neka je rupa u oblacima dozvolila pogled dolje na more. Ponovo sam mislila na malezijski avion i moju djecu. Ipak bih više voljela da me lijepo isprate na krematoriju. On se smije mojim razmišljanjima, ali ne zločesto jer osjeća koliki je moj strah. I onda nakon svih tih sati iznad oblaka prolazimo kroz tu sivo-crnu barijeru
i tlo je tu. Stvarno sam odahnula, duboko i zadovoljno. Kroz kontrolu putovnica prolazim kao prava Europljanka na poseban prolaz za razliku stranaca i nekako sam ponosna. Odlazim čekati moj kofer i s njim ipak na zeleni prolaz. Nitko me ništa ne pita, ne gleda, ne pretražuje pa izlazim van. I eto mene u Irskoj. Uzimamo renta-car auto i krećemo put Dublina.
