Znam da me dugo nije bilo, moj je blog zjapio prazan poput napuštene kuće. U jednom trenutku mislio sam kako više nikad neću napisati niti jednog slova. Srećom to se nije desilo.
Gledajući posljednjih par postova osjetio sam neku čudnu vibraciju, kao da je ta osoba u tim postovima bio netko drugi a ne ja.
Jer promatrajući sebe iz sadašnje perspektive teško mi se usporediti s tom osobom.
Tada sam bio nesretan, nosilac loše sreće, ljubimac tuge. Nije bilo svjetla na kraju tunela već samo beskrajna tama, koja je skrivala ionako neizvjesnu budućnost. Moja najteža godina u životu? Vrlo vjerovatno.
Ponosan sam na sebe. Preživio sam i ostao vjeran sebi. Sve što mi se zlo desilo pretvorio sam u nešto prekrasno. O da jesam.
Zaručio sam se svojom prvom i jedinom pravom ljubavi. Istom onom s kojom sam prekidao ali nikad zaista raskinuo vezu. Volim ju i ona voli mene - bezuvjetno.
I sad ću postati otac!!
Ja - otac!!?
Vjerujte da se svaki put iznenadim kad to izustim. Moja mala djevojčica. Plod naše istinske ljubavi. Najljepši poklon od života koji sam mogao dobiti. Još se nije ni rodila ali volim ju neizmjerno.
Da li sam morao proći kroz sve te teškoće i ogromna razočaranja da bi bio nagrađen? Nagrađen od koga?
Ne, sve loše stvari dogodile su se jer sam si stvorio takve situacije, svjesno ili ne. Koliko god to neobično zvučalo ali sve je krenulo od mene i mog izbora. Da sam u nekim situacijama drugačije reagirao sve bi bilo drugačije. Lako je okriviti lošu sreću ili život, no istina je da sve kreće od nas.
Isto tako, istina je da zbog svih svojih postupaka koji su me lomili i kidali mi dušu, ja sad uživam u istinskoj sreći, istinskoj ljubavi. Da li je vrijedilo sve te tuge i bola - svakako.
Post je objavljen 06.05.2014. u 08:39 sati.