Povratak na aerodrom s pogledom kroz prozor minibusa na predgrađe Istambula. Gužva na ulazu. Deseci ljudi najrazličitijeg izgleda ulaze i ulaze i izgleda kao da neću uspjeti i ja ući. Zapravo stajala sam zatečena tim mnoštvom svijeta. Onda odmah iza ulaza redovi, dugi redovi za kontrolu prtljage i osoba. Za divno čudo red u koji sam stala kretao se vrlo brzo i učas sam bila na redu. Dakle sve što sam imala bila je torba sa nekoliko stvarčica za hotel i presvući se u jutro. Kofer je još u Zagrebu poslan za Dublin. Dakle stavljam tu malu torbu u kutiju, vadim tablet posebno, dodajem fotić, mobitel, sat, vestu koju sam skinula. Muškarci moraju i remen iz hlača staviti posebno. Moje stvari klize kroz tunel gdje onaj koji sjedi ispred ekrane promatra sve moje gaćice, spavaćicu, četkicu za zube, moj parfem i ja se osjećam nekako ogoljeno. Onda ona famozna vrata koja vas skeniraju, zapravo senzori traže metal i tko zna što još. Ulazim, prolazim i vrata zvone k'o luda. Vraćaju me natrag pa ponovo. Ja ponavljam i opet zvonim. Muškarac me zaustavlja, dolazi žena i svu me tamo pred cijelim redom prepipava. Doslovno posvuda. Bilo bi mi draže da je to taj muški napravio sigurno bi bio nježniji. No dobro intimne dijelove je ipak zaobišla, on možda ne bi. Odoše mi misli. E da, nemam ja baš ništa zbog čega bih zvonila, osim možda ove pedestogodišnje amalgamske plombe. Nisam ih mijenjala jer su dobro napravljene i kutnjaci su sasvim u redu. Puštaju me. Pokupim svoje stvari i uz čudne poglede onih koji su odmah iza mene bili u redu pokušavam dostojanstveno nastaviti dalje. Kasnije sam vidjela da i mnogi drugi zvone. Očito te naprave imaju čudan smisao za kontrolu. I nakon tog iskustva odlazim ponovo u red. Red za kontrolu putovnica i karte za let. Ponovo stojimo svi mi pobožno se pomičući japanskim koracima prema šalteru. Službenik me nije ni pogledao. Zavirio je u putovnicu i kartu i mahnuo. Pomislih O.K. sada sam ušla. No ne, nisam. Novi me redovi dočekali, još jedna kontrola stvari i osoba. Dakle u novom sam redu. Sve ponavljam kao i na ulazu, ali još svi izuvamo i cipele pa lijepo bosi kroz vrata što naravno zvone. Onda ljude vrate ponovo kao što su i mene, a mi se lijepo bosi šetkamo po betonu kroz vrata sim pa tam. Onda me pregledavaju ručnim čitačem, a on šuti, dosta mu je rada. I tako prolazim i tu kontrolu. Pogađate sada sam u zoni za koju kažu da je šoping centar. Imam dovoljno vremena do leta, a i On dolazi iz drugog smjera pa ćemo dalje zajedno. Najprije pogled na one famozne table koje vas točno obavještavaju gdje morate biti da biste se ukrcali u pravi avion u pravo vrijeme. Ako kažem da gotovo svakih pet do deset minuta dan i noć neki avion polijeće nisam slagala. Nakon što sam se informirala krenula sam u razgledavanje tog grada u gradu. Zapravo izvan grada jer svi su aerodromi prilično udaljeni od gradova što je normalno i razumljivo.
Post je objavljen 05.05.2014. u 15:52 sati.