Pregled posta

Stoljetne porođajne muke oko daruvarskog muzeja...

... ili za obične daruvarske smrtnike:

Priča o štalici i kravici

O bogatim arheološkim nalazima na području Daruvara svjedoče nam mnogi putopisci 18. i 19. stoljeća, ali su oni tijekom vremena nestali ili se danas nalaze u nekim stranim muzejima izvan Hrvatske. Trebalo je proći mnogo godine da bi Daruvarčani shvatili da se ne bi smjeli pomiriti s time da ti nalazi napuštaju Daruvar samo zato što se u Daruvaru ne može naći prostor u kojem bi se izložili svi nalazi pronađeni prilikom gradnje nekih objekata ili kod izvođenja radova u svezi regulacije rijeke Toplice. Ne može se za taj propust nikoga kriviti, jer se uvijek, kao glavni problem za osnivanje muzeja, navodio nedostatak adekvatnog prostora. To je zaista bilo tako, o čemu svjedoči i podatak da se tek kupovinom Dvorca u Daruvaru nakon Prvog svjetskog rata, privremeno riješio problem nedostatka školskog prostora. U svakom slučaju, nitko danas ne može zamjeriti tadašnjim gradskim čelnicima da su prednost dali školskim potrebama, a ne za muzeju.
Prvi poznati pisani podatak o ukazivanju na potrebu da se u gradu osnuje muzej u kojemu bi se čuvali i sačuvali brojni pronađeni ostaci iz rimskih vremena je prijedlog prof. Franta Burian. Na jednoj sjednici gradskog poglavarstva 1928. godine on je, kao općinski odbornik, u raspravi o izgradnji hrvatskog doma tražio da se u njemu predvidi jedna prostorija za čitaonicu, jedna za knjižnicu, a jedna za općinski muzej. Nažalost, taj njegov prijedlog nije bio prihvaćen od gradskih čelnika koji su rekli da će se o tom pitanju raspravljati kad se bude dograđivao kat općinske zgrade i tada će se jedna prostorija namijeniti za općinski muzej. (Zgrada poglavarstva se nalazila na mjestu današnje Pučke knjižnice. Zgrada je zaista u novije vrijeme bila podignuta na kat, ali o mogućnosti muzejskog prostora tada nitko više nije govorio).
Tridesetih godina prošlog stoljeća prof. Franta Burian bio je ravnatelj niže gimnazije, stanovao je u današnjem Dvorcu, u prostorima u kojima se danas nalazi postava muzeja obitelji Janković. U to je vrijeme još ispred dvorca bio rimski sarkofag dovezen iz Bastaja koji je oko 1934. godine, bez ikakve najave, bio prevezen u Zagreb, a da o njemu tamo godinama nitko nije brinuo. O toj nebrizi Burian je pisao prije Drugog svjetskog rata u daruvarskim novinama Jugoslaven. U članku je naveo da je mnogo toga u Daruvaru uništeno i zato je naglasio da je krajnje vrijeme da se u Daruvaru osnuje muzej. Smatrao je da bi za početak bile dovoljne dvije prostorije. Daruvar bi ih morao naći „jer je dužan dati i nešto za kulturu jer to obrazovani svijet radi“.
Prof. Burian je bio kroatista, uz to dobro je poznavao latinski i grčki jezik i bio je dobar poznavatelj povijesti. Bio je u kontaktu s poznatim povijesnim istraživačem Đurom Szabom koji je u više navrata dolazio u Daruvar, a rezultat toga su mnogi Szabovi cijenjeni zapisi o prošlosti daruvarskog kraja. Burian je sa Đurom Szabom izmijenio i više pisana u kojima su pisali o potrebi otvaranja muzeja u Daruvaru. U jednom je pismu Szabo pisao Burianu: „…Vama se dogodilo isto što i meni. Niti ja ne potičem iz tih područja, ali kada sam tamo slučajno navratio, ozbiljno sam ih zavolio. Više od 30 godina sam ih proučavao i napisao sam o tome više rasprava koji su bacili dosta svjetla o povijesti tog kraja… Današnje stanovništvo Daruvara je strano i više pripada stanovništvu naših provincija koje je zauzeto materijalnim brigama pa nema nikakav smisao za prošlost… Ipak mi se čini da je nakon mojeg predavanja o prošlosti Daruvara došlo do djelomičnog buđenja. Ipak najmanje razumijevanje za to se nalazi u dušama gradskih otaca. Olako pristajanje na nestanak i uništenje takvih vrijednih spomenika, o čemu sam uzalud govorio, ravnodušnost prema velebnom dvorcu itd. sve to samo dokazuje…“
U razdoblju od 1940-1945. prof. Burian je radio na gimnaziji u Virovitici. Početkom 1945. godine, u vrijeme završnih ratnih operacije, on se sa velikim brojem civilnog stanovništva povukao na područje Vojvodine, gdje je predavao kratko vrijeme na gimnaziji u Bačkom Petrovcu. Nakon rata vratio se u Viroviticu, a zatim ponovo u Daruvar.
Uz školske obaveze ponovo je pokrenuo pitanje daruvarskog muzeja. Brinuo se o očuvanju povijesnih spomenika. Početkom 50-tih godina bio je od Ministarstva prosvjete NR Hrvatske imenovan počasnim konzervatorom za područje Daruvara. Tu je funkciju obnašao više godina i sve prikupljene informacije s terena prosljeđivao je Konzervatorskom zavodu u Zagreb. U jednom pismu iz 1950. godine izvijestio je da je obišao cijeli kotar i pregledao sve objekte koje je prije rata opisao Đuro Szabo. Spomenuo je da je svuda, kamo je dolazio, tamošnjoj inteligenciji govorio o potrebi očuvanja takvih spomenika i potrebi osnivanja muzeja u Daruvaru. Burian je 1951. godine izvijestio Arheološki muzej u Zagrebu da se na Ciglani, prilikom kopanja zemlje, naišlo na jedan rimski zid, iskopali su i jedan kipić koji je ostao u kancelariji uprave Ciglane. Pisao je i Konzervatorskom zavodu i spomenuo neke iskopine na Starom Slaviku i ponovo ukazao da bi se u Daruvaru trebao osnovati muzej. Sva njegova nastojanja u tom pravcu nisu urodila plodom jer su vlasti više pažnje posvećivale obnovi zemlje i nisu imali dovoljno razumijevanje za ovakve projekte.
Time se nikad nije ostvario njegov san da se za njegova života otvori muzej. Slikovito je tu okolnost o postojanju arheoloških ostataka, ali i nedostatku prostora izrekao uzrečicom: „Kravicu imamo, ali štalicu za nju nemamo!“
Nakon smrti Frante Buriana 1958. godine, o potrebi otvaranja muzeja u Daruvara u nekoliko je navrata pisao prof. Matušek, ali tada još nisu sazrele okolnosti da čelni ljudi Daruvara podrže ovaj davni san Daruvarčana. To je bilo vrijeme kada se prednost davala izložbama vezanim uglavnom uz tematiku NOB-a i Drugog svjetskog rata. Starija povijest tada je bila potisnuta u drugi plan.
Ponovni interes za stariju povijest počeo se javljati 60-tih godina prošlog stoljeća kad je na daruvarskoj gimnaziji radio profesor povijesti prof. Dušan Kovačević. On je u okviru nastave povijesti osnovao Arheološku skupinu i u razdoblju od 1963.-1969. godine proveo s učenicima terenska istraživanja. Tom je prilikom pronašao nekoliko nalaza vezanih za prapovijesno, a posebno za rimsko razdoblje. Usporedno je s istraživanjima u lokalnim novinama pisao o rimskoj povijesti na ovim prostorima i time ponovo potakao interes za njegovu prošlost, ali ujedno ukazao na potrebu otvaranja daruvarskog muzeja.
Tek sredinom 1970. godine sastao se u daruvarskom Narodnom sveučilištu inicijativni odbor za otvaranje muzeja. Odbačen je prijedlog da se on instalira u dvorcu Dioš, nije prihvaćena ni lokacija zgrade Vranjevina, koja je već tada bila u lošem stanju. Na sastanku je bilo zaključeno da se jedan dio eksponata smjesti na recepciji kupališnog hotela, a drugi dio u okolici hotelskog parka. Ovakvo stanje trebalo je potrajati dok se ne isprazni Dvorac u Daruvaru pa bi se tek tada trebalo tražiti novo rješenje. U međuvremenu je trebalo obaviti evidenciju svih prikupljenih i sačuvanih muzejskih predmeta.
Prvi iskorak za planirani muzej moglo bi se smatrati otvaranje jedne izložbe povodom Dana grada sredinom rujna 1971. godine. Izložba je bila instalirana u podrumskim dijelovima tadašnjeg ureda za financije, nasuprot današnje katoličke crkve. Tom su prilikom tamo bili izloženi materijalni povijesni spomenici (ostaci iz kamenog doba, iskopine iz rimskog razdoblja, oružje iz turskog razdoblja), brojne fotografije i dokumenti. Organizaciju izložbe obavilo je Narodno sveučilište, a otvorio ju je njen djelatnik prof. S. Đukić. Time je konačno kravica dobila željenu štalicu. No, već dvije godine kasnije su lokalne novine zabilježile da su postavljeni eksponati izloženi vlazi pa se konstatiralo da je to nepogodan prostor za daruvarski muzej.

Bastajski sarkofag

Vas diatretum daruvarense

Odnos prema starinama počeo se mijenjati tijekom 70-tih godina prošlog stoljeća. Tome je djelomično doprinio tadašnji prosvjetni savjetnik prof. Slobodan Đorđević. On je imao velike sklonosti prema ostavštini iz prošlosti, posebno onu vezanu za etnografiju. Tada se na koncu svake školske godine vršilo estetsko vrednovanje škola, pri čemu su visoke ocjene dobivale škole koje su u svojim prostorima imale razne etnološke izloške: kolovrate, glineno posuđe, stare satove, razne rukotvorine na tekstilu i slično. Učitelji su brzo spoznali sklonost prosvjetnog savjetnika pa su prije njegove posjete, koja je bila prethodno najavljena, preko školske djece skupljali po selu takve stvari da bi ih nakon završene posjete ponovo vraćali njihovim vlasnicima. Možda su to bila Potemkinova sela, ali u konačnici u tome je bilo i nečeg korisnog, jer su se tako i školska djeca počela interesirati za etnografske starine. Loša je strana ovoga bila da su za takve stvari počeli pokazivati interes stranci koji su „poharali“ mnoga naša sela u kojima su starine dobivali besplatno ili uz vrlo malu nadoknadu. Da bi se sačuvao barem dio tih ostataka na grubišnopoljskom području, u Ivanovom Selu je 1979. godine bila otvorena Etnografska zbirka.
Vjerojatno je ovo dalo poticaje Daruvarčanima da i oni konačno otvore muzej u prikladnim prostorima. Daruvarska „kravica“ već je bila izmještena iz ranije „štalice“. Organizator cijelog pothvata ponovno je bilo Narodno sveučilište. Prethodno je uređeno pet prostorija u Dvorcu sa svim potrebama koje trebaju imati muzeji. Bile su tu vitrine, panoi, stolovi sa staklom… Postavljeno je i prikladno električno osvjetljenje, prozori i vrata osigurani su rešetkama. Moglo bi se reći da je namijenjeni muzejski prostor posjedovao osnovne standarde tadašnjih muzeja. Svota koja je za to utrošena nije mi poznata, ali sigurno je da je to bila velika svota. U tom je muzeju jedan dio bio posvećen etnografskim izlošcima. U drugom su dijelu bili izlošci iz prapovijesti i starog vijeka, jedna prostorija je bila posvećena srednjem i ranom novom vijeku u kojoj se uz manji dio materijalnih ostataka bile slike srednjovjekovnih lokacija s popratnim tekstom. Zadnje dvije prostorije bile su posvećene Drugom svjetskom ratu, od kojih je jedna bila o Čehoslovačkoj brigadi. Muzej je bio otvoren sredinom rujna 1983. godine, a postavljanje izložaka su obavili djelatnici tadašnjeg Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje Branko Kolundžić, Miroslav Kuzle i moja malenkost. Time je kravica dobila svoj prostor, s nadom da će se tu trajno zadržati.
Ipak, već brzo nakon njegovog otvaranja pokazalo se da je muzej postao „neželjeno dijete rođeno u braku lijepih želja i teško shvatljivog daruvarskog mentaliteta“. Umjesto da se dopunjava novim predmetima, da ga se propagira preko sredstava javnog informiranja i prije svega u daruvarskim školama, pokazalo se da za njega nije postojao dovoljni interes. Nisu za to bila kriva školska djeca, nego njihovi voditelji i ravnatelji prosvjetnih ustanova koji su daruvarski muzej izostavili iz svog godišnjeg programa rada pa ga nisu posjetili ni neki razredi koji su imali nastavu u preostalim dijelovima Dvorca. A što reći na činjenicu da su u istom Dvorcu radila i čak imala kancelariju dvojica savjetnika za osnovne škole, od kojih se jedan uz savjetničku dužnost, predstavljao kao povjesničar, a drugi kao geograf?
Ne sjećam se da se ijedan interesirao za postavu muzeja, iako su obojica mogla biti i vodiči učeničkim grupama prilikom posjeta muzeju jer na svom radnom mjestu ionako nisu bili preopterećeni korisnim poslom.
Brigu o muzeju i dalje je imalo Narodno sveučilište. Ono nije moglo, ili nije znalo, što s tim „neželjenim djetetom“ jer su spoznali da i o muzeju treba netko voditi brigu. O tom je problemu početkom 1987. godine raspravljao u Daruvaru SIZ za kulturu koji je problem vidio u nedostatku kvalificiranog stručnjaka koji je trebao brinuti o muzeju. Pao je i jedan prijedlog da bi tog čovjeka trebalo plaćati jednim dijelom Narodno sveučilište, a drugom polovicom Čehoslovački savez. Bilo je u tome neke logike jer je 1984. godine Čehoslovački savez otvorio stalnu izložbu slika i dokumenata, a u Ivanovom Selu je već bila Etnografska zbirka. Kasnije se kao treći mogući staratelj navodila i općina Grubišno Polje na čijem je području bila Etnografska zbirka, ali je i u Grubišnom Polju postojala jedna stalna izložba o kojoj je trebao također netko brinuti. Nažalost, ni jedna takva varijanta nije ušla u obzir, što ne začuđuje jer su o tom pitanju odlučivali oni isti ljudi koji nikad nisu imali razumijevanja za opstojnost daruvarskog muzeja. Već tada se moglo zapaziti da se priprema dobro režirani pogreb tek četverogodišnjeg muzeja, ali je on objavljen tajno, tako da mnogi nisu mogli prisustvovati ni njegovom pogrebu.
Tek nakon rata izašlo je u javnost što se događalo s muzejom. Vjerojatno se ni to ne bi doznalo, da nije bilo pojedinaca koji su se informirali gdje se nalaze eksponati koji su nekad bili u daruvarskom muzeju. Mnogi su olako prihvatili lažnu informaciju da je to stradalo u ratu, što nije točno. Tijekom 1987. godine eksponati su najprije bili izmješteni iz bivših muzejskih prostora, uz izliku da će se ti prostori renovirati. Tijekom prenošenja tih izložaka u jednu tavansku sobu, načinjeno je više propusta, a glavni je što je to obavljeno bez stručne kontrole i bez ikakve zaštite tih izložaka. Već tada su nestali neki izlošci ili su negdje „sklonjeni“. Nije veliki gubitak puška iz Drugog svjetskog rata, one ionako nisu imale nikakvu vrijednost. Veću vrijednost imali su mnogi drugi izlošci. Nestao je i popis svih izložaka pa je time ubrzan i zaborav o izlošcima koji su se tamo nalazili. Time je Daruvar izgubio i „štalicu i kravicu“.
Bivši muzejski prostori, uz nova novčana izdvajana, ponovo su postali školske učionice u kojima su nastavu imali učenici nižih razreda daruvarske osnovne škole.
A što se sve oko muzeja zbivalo u zadnjih dvadeset godina, ostavljam po strani. Sigurno je da se sve nestalo iz prapovijesti, rimskog i srednjovjekovnog razdoblja ne može nadoknaditi nikakvim novovjekim postavama jer one ne mogu nadomjestiti ono što je trajno izgubljeno. Ukoliko bi se danas htio naći odgovor na pitanje tko su krivci za takvo stanje, sigurno bi se dobio odgovor - nitko. Neka tako i ostane. Grad koji ne želi svoju pisanu povijest, ne zaslužuje niti znati istinu o svojoj prošlosti.


A tko je bio prof. Franta Burian?

Evo još jednog prosvjetnog djelatnika koji nije rođen u Daruvari, ali je za ovaj grad učinio znatno više od mnogih koji su se u njemu rodili. Ovo su samo neke dodatne spoznaje o njemu. Osobno ga nisam poznavao, ali sam bio na njegovom pogrebu kada ga je ispratilo oko 3000 sugrađana i mnogih njegovih štovatelja iz šire okolice. Čelo pogrebne povorke bilo je već na groblju, a zadnji dio se još formirao u Frankopanskoj ulici. Nije volio da se njegovo ime Franta prevodi u Franjo pa se ta njegova želja poštivala i poštuje.

Franta Burian (1888.-1958.), rodio se u Češkoj, došao je u Požegu svome stricu 1902. godine, gdje je upisao prvi razred gimnazije. On je i u požeškoj školi 1907./08. školske godine, kada je išao u šesti razred gimnazije, okupio dio srednjoškolaca koji su pokrenuli časopis Šijak, ali zbog njegovog sadržaja, već nakon dva broja bio je zabranjen. Umjesto njega osnovali su kružok ljubitelja zagonetki Upitnik. Brojio je samo šest članova koji su slali priloge u zagrebački časopis Pobratim u rubriku koja je isto nosila naziv Upitnik.
U 1908./1909. školskoj godini Franta Burian je otišao u Zagreb i upisao 7. razred Nadbiskupske gimnazije. Pravi razlozi ovog prelaska nisu poznati, ali su tome najviše pridonijele njegove nesuglasice sa stricem koji nije mogao uzdržavati više gimnazijalca koji su se svojim idejama razlikovali od njegovih ideja i koji je zbog njih imao neprilika sa tamošnjom školskom upravom. Odabir nove škole nije bio iz vjerskih sklonosti, nego samo zbog toga jer je to bio jedini način da završi gimnaziju jer nije imao novčanih sredstava za nastavak školovanja. Dolaskom u Zagreb prestao je pisati poeziju jer se raniji sadržaji ne bi uklapali u svjetonazor nove školske ustanove. Umjesto nje nastavio je pisati razne enigmatske priloge i objavljivati ih u časopisu Prosvjeta koja je imala rubriku zagonetki pod nazivom Da ti prođe vrijeme. Zanimljivo je, da je u prvom broju Prosvjete 1909. godine svih 11 zagonetki napisao Franta Burian, ali pod različitim skrivenim imenima. U toj rubrici Prosvjete tada je počeo svoje zagonetke objavljivati i Antun Barac (1894. -1955.), poznati književni povjesničar, autor povijesti hrvatske književnosti. Svojim enigmatskim prilozima može se tvrditi da je Burian stajao uz kolijevku moderne hrvatske enigmatike.
Nakon završene gimnazije 1910. godine Franta Burian odlazi na Bogoslovni fakultet u Prag, ali opet samo zato što nije imao novčanih sredstava za studij na nekom drugom fakultetu. Svećeničko zvanje nije bilo u duhu Burianovog svjetonazora. U Prag je došao studirati u godinama kada su mladi sve više prihvaćali ideje Masaryka i kada Katolička crkva u Češkoj nije bila previše omiljena jer se oslanjala na politiku Habsburgovaca, a time i za očuvanje Austro-Ugarske, a protiv stvaranja samostalnih slavenskih država. Nakon dvije godine studija, 1912. godine, Burian se vratio u Zagreb i upisao se na Filozofski fakultet i tu je završio 1917. godine studij hrvatskog jezika kao glavnog predmeta i latinski i grčki, kao sporednih predmeta. To je već bilo vrijeme Prvog svjetskog rata (1914.- 1918.) kada je jedno vrijeme bio mobiliziran u vojsku, ali je kasnije, zbog slabog vida, bio pušten pa je u razdoblju od 1917.- 1921. godine predavao hrvatski i latinski jezik na gimnaziji u Gospiću.
Franta Burian došao je u Daruvar 1921. godine na poziv tadašnjih članova Čehoslovačke besede. U vrijeme dolaska bio je u zrelim godinama, imao je 33 godine. Tek u Daruvaru je zasnovao brak u kojem je imao sina i dvije kćeri. Nakon dolaska on se uključio u nastavu kao profesor hrvatskog i latinskog jezika na tadašnjoj gimnaziji, a predavao je i na višoj građanskoj školi koja je kasnije postala niža gimnazija. Sudjelovao je u radu Čehoslovačke besede u kojoj je obnašao mnoge važne funkcije, ali najviše je ostao upamćen kao knjižničar. Bio je uključen i u rad daruvarskog sokola. Sudjelovao je u radu dramske skupine i bio je jedan od najvažnijih kreatora politike Čehoslovačke besede.
U međuratnom i poslijeratnom razdoblju uz brojne novinske priloge Franta Burian je u razdoblju od 1928. - 1958. godine bio urednik dječjeg časopisa Dječji kutić.
Uz prevodilački rad i brojne priloge u češkim novinama, on je iza sebe ostavio bogatu neobjavljenu ostavštinu. Uz prijevode, to su četiri bilježnice hrvatskih stihova pod nazivom Poezija koja se nalazila kod njegovog pokojnog sina Ivana Buriana u Zagrebu. Tu su i četiri bilježnice bibliografskih podataka na hrvatskom jeziku koje je moguće podijeliti u četiri skupine:

- prijevodi iz češke literature
- češki motivi u jugoslavenskoj literaturi
- prijevodi iz jugoslavenske literature na češki jezik
- jugoslavenski motivi u češkoj literaturi.

Posebno su vrijedni njegovi biografski listići koji se nalaze u Burianovoj spomen sobi u Češkom domu u Daruvaru, gdje su kratki podaci o 1947 osoba značajnih za kulturni život. Žalosno je što nijedan daruvarski student nije do sada pokazao interes da za svoj diplomski rad izabere temu o doprinosu Frante Buriana u kulturnom radu, čime bi pridonio i boljem poznavanju naše zavičajne kulturne prošlosti.
Danas Burianovo ime nosi jedna daruvarska ulica, knjižnica Češke besede u Daruvaru i Burianova spomen soba. One su podsjetnik na jednog Daruvarčanina o kojem danas mladi naraštaji više ne znaju mnogo. U njegovom slučaju ipak je moguće reći da su mu se nekadašnji Daruvarčani dostojno odužili za sve ono što je ostavio ovome gradu, ali što danas postupno pada u zaborav. Njegovo ime i djela bi trebali još više njegovati institucije u kojima je radio. Šteta je što se do sada nije uspjela o njemu napisati knjiga, iako su na tom projektu započeli raditi prof. Josip Matušek i Burianov sin Ivan Burian. Bili su na dobrom putu, ali … Danas su obojica pokojnici pa je teško nagađati zašto su ova dva stručna i savjesna djelatnika zastala u samom početku ostvarivanja ovog projekta.


Post je objavljen 03.05.2014. u 23:08 sati.