Dan nakon Prvog maja dobio sam e-mailom poruku od prijatelja, čitatelja bloga, u kojoj mi šalje članak preuzet s portala 'advence.hr' kojeg, usput rečeno, i sam pratim. Prije nego što sam pročitao tekst poslao sam mu poruku slijedećeg sadržaja.
„Dragi moj S.
Evo što ja mislim prije nego što sam pročitao poslani tekst. Kad ga pročitam možebitno ću ovaj e-mail još nadopuniti.
Onog dana kad su radnici počeli slaviti Prvi maj kao praznik rada umjesto da su na taj dan isticali svoje zahtjeve za poboljšanje svog položaja i sputavanja kapitalizma, Prvi maj je izgubio svoj smisao i svoju svrhu. Iako je u suštini Praznik rada i u socijalizmu bio sveden na proslavu događaja koji su doveli do osnivanja tog praznika, danas se on definitivno pretvorio u borbu za porciju besplatnog graha. Da stvar bude gora i to malo povezanosti s radničkom klasom i borbom za bolje uvjete života i rada radničke klase umjesto revolucionarnog i borbenog Prvog maja počeli smo slaviti Josipa Radnika podvrgavajući se i tu diktatu Crkve. Jednako kao što samo Djeda Mraza i Novu godinu zamijenili Djedom Božičnjakom i Sv. Nikolom i kao što smo Dan žena i Majčin dan zamijenili Valentinovim i borbu za ravnopravnost žena i poštovanje majki zamijenili glupavim slavljem ljubavi a da ni sami ne znamo što je ljubav (ne računam dokazom ljubavi kupovanje glupavih poklona za Valentinovo). Radnička je klasa zahvaljujući kapitalizmu i konzumerizmu definitivno postala robovska klasa samo što toga nije svjesna jer se zavarava izborima u demo(n)kratskom sustavu kako ona određuje tko će biti na vlasti nesvjesna činjenice da bira one koji će njome vladati i izrabljivati je a ne one koji će njoj služiti. Tako ja mislim.“
Danas pročitah taj tekst objavljen pod naslovom: „Put naprijed je jedini spas za radnike jer dok oni čekaju bolju sudbinu protiv njih se klasni rat vodi svakog dana“, autora D. Marjanović. Članak je relativno dugačak pa ću prenijeti tek pojedine ulomke u kojima autor iznosi svoja zapažanja koja se načelno podudaraju s mojim mišljenjem.
„Kada su krenuli najveći udarci nakon izbijanja ekonomske krize 2008. postojala je nada da će se iz očaja roditi najveći ujedinjeni otpor u novijoj povijesti Europe. On itekako postoji, možda nije uvijek udarna vijest na naslovnicama europskih medija (osim ako otpor ne završi fizičkim obračunom, a i tada rijetko), ali se ne može osporiti da otpor raste iz dana u dan.“
Nažalost, „u isto vrijeme postaje očito kako tom autentičnom otporu nedostaju smjernice, neka vrsta vodilje koja bi trebala položaj radnika unaprijediti. (…) Bilo bi suludo zagovarati radnički otpor temeljen na metodama koje su se pokazale neuspješnima. Prije svega tu mislimo na socijalističke eksperimente 20-og stoljeća na prostoru Istočne Europe.“ Od pada Berlinskog zida govori se o propasti socijalizma u Europi. Autor, međutim, postavlja pitanje: „No, što ako je u Europi zapravo propalo nešto drugo? Zar su socijalizam samo crveni barjaci i parole? Što je uopće u imenu? Gotovo ništa. Primjera imamo i u prošlosti i danas“, i nastavlja: „Nešto je ipak propalo krajem prošlog stoljeća u Europi, (…), propao je pokušaj kretanja prema socijalizmu koji je završio u državnom kapitalizmu i u konačnici se raspao na surovi tržišni kapitalizam.“
A zatim, po mojem sudu iznosi jednu tvrdnju o kojoj bi valjalo dobro razmisliti:
„No, možda je upravo to najvažnija lekcija na koju bismo se trebali osvrnuti ovog Prvog Maja. Radnicima Europe više nego igdje na svijetu potreban je izlazak iz te traume, iz lažne tvrdnje da je se urušio 'socijalizam' jer je bio neučinkovit.“
I nastavlja:
„Danas imamo zanimljivu situaciju na prostoru Istočne Europe gdje se radnici žale na kapitalizam kao na neko 'okrutno novo vrijeme' u kojem se cijene samo gramzljivost, pohlepa i druge anti-ljudske vrline. Inovativnost? (…) Vrijeme jest okrutno i razina izrabljivanja je ogromna, ali vrijeme nije 'novo' - ljudski vijek je relativno kratak, no da je malo duži mnogi bi shvatili da ovo nije nikakvo novo vrijeme, već povratak na staro. (…)
Novi izbori uvijek dolaze, uskoro će izbori za Europski Parlament. Izgleda kako su radnici nepopravljivi optimisti, uvijek se potajno nadaju da će neki novi zaokret (novi izbori, op. s.c.) situaciju promijeniti na bolje. Što su dobili od europskih socijal-demokrata? Ništa, samo još veću bijedu, patnju i bol. Sada se spremaju 'kazniti' iste dajući svoje glasove desničarskim strankama, hoće li ih one spasiti? Nipošto! Cijeli politički spektar je na ovaj ili onaj način kontroliran od strane dominantnog ekonomskog modela koji će postajati za radnika sve okrutniji. Radnici ništa neće uspjeti dok su razjedinjeni. Stupanje u razne organizacije također im neće donijeti jedinstvo - jedinstvo nije u imenu ni u organizaciji, jedinstvo je u spoznaji da otpor može postojati samo kao kolektivna borba, a svaki napad na svakog radnika je i napad na taj kolektiv.“
To je točka u kojoj se autor i moja malenkost u potpunosti slažemo što se može vidjeti i iz mojeg citiranog e-maila.
Na ovom mjestu ću završiti autorovim tekstom i u zaključku iznijeti neka osobna razmišljanja vezana uz temu.
- vlast dozvoljava, pače potiče, osnivanje 'krdâ' sindikalnih organizacija e da bi u duhu 'podijeli pa zavladaj' lakše mogla voditi borbu s radnicima i to uz svesrdnu podršku 'vječitih' čelnika tih kvazi-sindikata.
- vlast se ulaguje Crkvi (ne vjerovanju i religiji) kako bi i ona pomogla u zaglupljivanju puka i za t joj plaća iz državnog proračuna.
- vlast forsira povlastice poslodavcima (čitaj kapitalistima) jer, tvrdi, „oni otvaraju radna mjesta“. To uopće nije točno. Radna mjesta otvara ekonomska konjunktura kojoj se kapitalisti prilagođavaju tako da kad je konjunktura veća više proizvode i posljedično više zapošljavaju, a ako konjunktura pada proizvode manje i shodno tome otpuštaju radnu snagu. I zato im treba 'fleksibilno zapošljavanje“.
- vlast potiče 'žutilo' u masmedijima i ekspanziju konzumerizma kao jedine svrhe ljudskog postojanja. Što vrlo slikovito pojašnjava grafit u mom gradu: „Ne misli, kupuj!“ Ne znam je ste li primijetili poplavu, ma što - tshunami, kulinarskih emisija na svim dalekovidnicama. Marija Terezija je rekla 'kad nemaju kruha neka jedu kolače', današnji vlastodršci kažu 'kad nemaju kruha neka gledaju kulinarske emisije'.
- čitajući, inače izvrsnu knjigu akademika Viktora Žmegača „Europski duh“, u poglavlju „Europa na ispitu“ poštovani gospodin na kraju eseja kaže: „Svim euroskepticima – ma iz kojeg kutka dolazili – nedovoljan iz povijesti.“ Tu svoju poruku/pouku temelji na tvrdnji kako se od osnivanja EU na njezinom području nisu vodili ratovi dok ih je do njezinog osnivanja bilo 'svako malo'.
Nažalost tu se s cijenjenim akademikom ne mogu u potpunosti složiti. Točno je da nema ratova u doslovnom smislu kao što su to bili svjetski ratovi i oni prije njih, ali sad su u igri novi oblici 'ratovanja'. Njihov cilj više nije zauzimanje teritorija i fizičko porobljavanje građana neke države već kontrola nad gospodarstvom države koju se želi osvojiti i gospodarsko porobljavanje puka pretvaranjem u robovske najamne radnike. I konzumenta 'okupatorske robe'.
U tom svjetlu treba gledati sve događaje od pada Berlinskog zida pa do danas: od rušenja SSSR-a i njegovog pretvaranja u patuljka u vrijeme Jeljcina, do današnje režirane pobune u Ukrajini kako bi se, u međuvremenu ojačali ruski medvjed, ponovo bacio na koljena i dalo mu na znanje 'tko je gazda u svijetu'. Ne tvrdim da u svemu nemaju prste i Rusija, točnije Putin. To ne treba čuditi obzirom da mu ulaskom Ukrajine u EU glavni akteri 'nove politike' dolaze na sam prag. Uostalom upitajmo se što je radila Amerika kad je bila u pitanju prisutnost SSSR-a na Kubi. Unatoč i usprkos tome što na Kubi nije bilo 30% stanovnika koji bi se izjašnjavali kao Ameri.
Samo što se danas ne prijeti nuklearnim bombama i interkontinentalnim raketama već se Ukrajincima nude kobasice na štapu (ulazak u EU) za kojom jadni Ukrajinci trče poput pasa upregnutih u saonice, kojima gazda ispred nosa maše kobasicom dok oni trčeći za njom vuku i saonice i gazdu. Svaka sličnost, osim u veličini teritorija i broja stanovnika, sa zemljom koja je nedavno ušla u EU je – frapantna.
Samo da podsjetim one koji to možda ne vide tko je 'gazda u svijetu': SAD-e i Njemačka. Francuska i Engleska su već poodavno druga liga. Budući Gospodari svijeta se na Istoku tek pripremaju za preuzimanje glavne role.
I na kraju, zanima li nekoga čitav članak može ga naći na http://www.advance.hr/vijesti/osvrt-povodom-prvog-maja-put-naprijed-je-jedini-spas-za-radnike-jer-dok-oni-cekaju-bolju-sudbinu-protiv-njih-se-klasni-rat-vodi-svakog-dana/
Post je objavljen 03.05.2014. u 20:28 sati.