Marketing
Sinkronicitet
Prizori iz bračnog života
Kada je Apolinar Josipović, pisac prostih priča za odrasle, toga kasnog svibanjskog poslijepodneva prošao pokraj srednjoškolca koji će iste večeri posegnuti za očevim pištoljem i oduzeti si život zbog nesretne ljubavi, baš poput mladog Werthera, Goetheovog antijunaka iz obavezne školske lektire koju je upravo pročitao, u očima mu nije zamijetio suicidalnu namjeru. Naravno, nije ga niti pogledao, mimoišli su se onako kako se mimoilaze ljudi u velikim gradovima, žurno i bez naročita interesa, mareći tek vlastite poslove i brige.
Osam sati kasnije, u trenutku kada je očajni mladac pritisnuo obarač i prosuo mozak po radnom stolu, Josipović je sjeo za računalo da napiše priču za erotski časopis Sise i guzice. Prsti su mu poletjeli tipkovnicom. Pisao je mahnito, žustro, kao u hipnotičkom transu. Nakon što je stavio zadnju točku i pročitao tekst neugodno se iznenadio – nije to bilo ni blizu dosadašnjim pisanijama, ni blizu onomu što se traži za Sise i guzice.
Zgužvao je papir, bacio ga u koš i iznova pokušao. Prsti su mu ponovo poletjeli kao ludi, ponovo je zapao u stanje transa i ponovo je iz njega izišao u riječ isti tekst.
Kriknuo od šoka i nevjerice! Ipak, treća sreća, zainatio se. Uložio je silan napor ne bi li fabulirao najjednostavniju soft-porn priču no i ovog puta su se na zaslonu monitora identičnim redoslijedom poslagale riječi kao u prethodnim pokušajima.
Odustao je, natočio viski, zapalio cigaretu i prišao prozoru. Smrdljivi, truli grad dahtao je pod njim svojim kiselim zadahom.
Život apatrida u postkoitalnom razdoblju
(isprint teksta gospodina Apolinera Josipovića koji su istražitelji Fouqet i Leko zatekli kraj računala)
Ležali smo na parketu od hrastovine, pušili cigarete i čavrljali opušteno nakon divljeg pomirbenog seksa. U pozadini je Billie Holiday glasom natopljenim u alkohol frazirala svoju tugu.
Iznenada, ničim izazvana Morana osjeti potrebu da sa mnom podjeli obiteljsku tajnu.
- Ujka Slavoljub se ubio – reče izmijenjenim, neutralnim glasom.
Ništa nisam rekao.
- To je zbog one kučke od svoje žene. Nije više mogao trpjeti njezinu tiraniju.... – dodala je – njenu nesnošljivost, prezir...
I dalje sam šutio.
- Jedne večeri, ojađen, stiješnjen i beznadežan bacio se sa petog kata neke socijalističke višekatnice.
Otpuhnula je dim. - Uopće ne sumnjam da mu je pritom pomogla...
Morana načini pokret što je sugerirao porinuće.
- Nije to trebalo biti grubo porinuće, tek blagi dašak večernjeg povjetarca – pripomenu.
Našao sam te optužbe i sumnje promašenim, čak pomalo smiješnim. Muškarci se ne ubijaju zbog žena. Pogotovo ne muškarci iz provincije. To su tvrdokorni momci, škrt krajolik ih je načinio takvima. Kad pate zbog ljubavnih nedaća, smrače se i povuku u neki skriveni kut vlastite nutrine, među apokrifne gnostičke spise, Judino i Tomino evanđelje, gdje škumle poput bolesna psa. Ako im se kojim slučajem od boli pomuti razum, vijugavom kaldrmom krenu u prekoocenaske krajeve. No u većini slučaja, kako i priliči, zatuku nesretnicu, taj blistavi nedostižni predmet želje. Samodestrukcija Moraninog strica, najvjerojatnije je bila kao u većini slučajeva, potaknuta suicidalnim genom.
Prešutio sam svoja razmatranja, čemu produbljivati temu? Umjesto mučnog razglabanja predložio sam:
- A da se još jedanput prasnemo ispod stabla spoznaje?
Ustala je i okrenula gramofonsku ploču.
Love me or leave me, or let me be lonley...
- Svakako mačak, svakako...
Prošlo je više od dvadeset i pet godina od tog lijenog svibanjskog poslijepodneva i naše uzavrele mladenačke krvi u najmljenoj zagrebačkoj mansardi. Ljubav, tek nalik na ljubav, sagorjela je nekoliko mjeseci kasnije. Sjećam se, u bilježnicu sam zabilježio:
--- neprekidan, nesnosan, potmuli brujež. Ne možeš naći utočište pred zvukovljem. Uvijek nešto pišti, lupa, struže, ciči, krklja, drenči, škripuće, pucketa, štropoće... Strasno se poželiš tišine, potpunog bezvuka u kakvoj dubokoj, napuštenoj podzemnoj vojnoj bazi, atomskom skloništu...
Promatram se u ogledalu, čekam što će se sljedeće zbiti. Čekam raspad na pojedinačne atome ili radikalan zaokret u razmišljanju.
Gotovo istodobno s našim raskidom započeo je rat, potom mučni prognanički dani: nizozemske, kanade, amerike... Pet debelih romana tiskanih sitnim slogom ne bi dostajalo da sažmem sve što se dogodilo. Život je, dakako, plodan autor.
Stojim kraj prozora, pušim, pijem viski i promatram opustjeli grad. Nisam siguran što slijedi, no osjećaj je loš. Vrlo loš. Mori me tjeskoba. Doista, postoje bistrooke žene nenapadne vanjštine, pogubnije su od ratnog vihora, razornije od orkana, okrutnije od serijskog ubojice, hladnije od gorskog vrhunca, ustrajnije od isljednika, netrpeljivije od antisemita, temeljitije od poreznih birokrata, nemilosrdnije od ovršitelja, pronicljivije od članova Mense, otrovnije od zmije ljutice, teške suputnice, u stanju su dotjerati čovjeka do ruba ludila i gurnuti ga preko nevidljivom rukom...
Post je objavljen 03.05.2014. u 13:28 sati.