Kratak san, a činilo mi se da sam ne znam koliko dugo spavala. Još je jutro plavom bojom nebo prekrivalo. Za nekoliko minuta će biti šest sati. Ustajem. Za mene nastavak svega od jučer kao da predaha i nije bilo. Pogled kroz prozor hotela na stare mjestimično razrušene zidine, jednu kulu četvrtastu koja još stoji i naravno džamiju. Vidim ih nekoliko u okolici, ali ova jedna mi je sasvim blizu. Prvi sam put u svijetu gdje Boga mole u džamijama.
Pomislim kako li je muslimanima čudno kada prvi put dođu u neki katolički grad kao što je recimo Rim, a ono crkva do crkve, nigdje džamije na vidiku. Eto baš tako iako sam znala dosta o Istambulu, jer mi smo mali narod i kod nas se u predmetu povijesti uči daleko više o svima ostalima nego što recimo Talijani, naši susjedi znaju o nama. Osobno sam doživjela da me Talijanka pita da li mi živimo na njihovom moru. Halo, kakvo njihovo more, pa gdje to oni žive. No da tako je sa velikim narodima. Da se vratim Istambulu, zapravo mom osvajanju straha od letenja. Kako uvijek imam neki fotić pri ruci uhvatila sam nekoliko fotkica
i predala se blagotvornom djelovanju vode. Od svih mjesta u kući najljepša su: krevet i tuš. Vjerujem da ćete priznati kako su višestruko korisni. Doručak. Bože mili, nema što nema. Kada bih nabrajala post bi bio kao roman. Desetak konobara za nas desetak gostiju tako rano na doručku. Malo mi je bilo neugodno jer stalno pilje u vas pa paziš kako žvačeš, kako usta otvaraš jer što ako ti ugledaju one amalgamske plombe iz socijalizma ili ti ne daj Bože niz bradu klizne koja kapljica čaja, kave bilo čega. Mislim da bi odmah dotrčali sa ubrusom i brisali tu sramotu. Uglavnom čaj mi je bio dobar, ali sve moraš posebno tražiti; čaj, limun, šećer, med iako više vrsta meda nude na švedskom stolu ( u drugoj rundi obilaska švedskog stola sam vidjela), ja sam očekivala one male vrećice meda na stolu zajedno sa šećerom. A ne, što se hrane tiče stvarno se mnogi naši švedski stolovi mogu posramiti. Odličan doručak. Na recepciji je bila smjena. One noćašnje namrgođene muškarce zamijenile su dvije krasne žene. Dobro govore engleski, istina naglasak turski, ali i moj je naglasak hrvatski pa smo se fino razumjele. Moj je bus trebao biti u deset sati, no ipak sam odlučila ići sat vremena ranije kako bih po danu vidjela to čudo od aerodroma. I bi tako.
