Pregled posta

Erotika

"Poljubi me poljupcem usta svojih, ljubav je tvoja slađa od vina"

"Pjesma nad pjesmama"

Igrat ćemo se i radovati zbog tebe, slavit ćemo ljubav tvoju više nego vino. Pravo je da te ljube.

Crna sam ali lijepa, kćeri jeruzalemske, kao šatori kedarski, kao zavjese Salomonove. Ne gledajte što sam garava, to me sunce opalilo. Sinovi majke moje rasrdili se na mene, postavili me da čuvam vinograde; a svog vinograda, koji je u meni, nisam čuvala. Reci mi, ti koga ljubi duša moja, gdje paseš, gdje se u podne odmaraš, da ne lutam, tražeći te, oko stada tvojih drugova.

Ako ne znaš, o najljepša među ženama, izađi i slijedi tragove stada i pasi kozliće svoje oko pastirskih koliba.

Usporedio bih te s konjima pod kolima faraonovim, o prijateljice moja. Lijepi su obrazi tvoji među naušnicama, vrat tvoj pod ogrlicama. Učinit ćemo za tebe zlatne naušnice s privjescima srebrnim.

Dok se kralj odmara na svojim dušecima, (tada) nard moj miriše. Dragi mi je moj stručak smirne što mi među grudima počiva.
Dragi mi je moj grozd ciprov u vinogradima engedskim. - Gle, kako si lijepa, prijateljice moja, gle, kako si lijepa, imaš oči kao golubica. - Gle, kako si lijep, dragi moj, gle, kako si mio. Zelenilo je postelja naša.
- Grede kuća naših cedri su, a natkrovlje čempresi. Ja sam cvijet šaronski, ljiljan u dolu. - Što je ljiljan među trnjem, to je prijateljica moja među djevojkama. - Što je jabuka među šumskim stablima, to je dragi moj među mladićima; bila sam željna hlada njezina i sjedoh, plodovi njeni slatki su grlu mome. Uveo me u odaje vina i pokrio me zastavom ljubavi. Okrijepite me kolačima, osvježite jabukama, jer sam bolna od ljubavi. Njegova mi je lijeva ruka pod glavom, a desnom me grli. - Kćeri jeruzalemske, zaklinjem vas srnama i košutama poljskim, ne budite, ne budite
ljubav moju dok sama ne bude htjela!

Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi, prelijeće brda, preskakuje brežuljke. Dragi je moj kao srna, on je kao jelenče. Evo ga za našim zidom, gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke. Dragi moj podiže glas i govori mi: "Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi, jer evo, zima je već minula, kiša je prošla i nestala. Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju.
Smokva je izbacila prve plodove, vinograd, u cvatu, miriše. Ustani, dragano moja, ljepoto moja i dođi. Golubice moja, u spiljama kamenim, u skrovištima vrletnim, daj da ti vidim lice i da ti čujem glas, jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje krasno." Pohvatajte lisice, male lisice što oštećuju vinograde, naše vinograde u cvatu. Dragi moj pripada meni, a ja njemu, on pase među ljiljanima. Prije nego dan izdahne i sjene se spuste, vrati se, dragi moj: budi lagan kao srna, kao lane na gori Beteru.

Po ležaju svome, u noćima, tražila sam onoga koga ljubi duša
moja, tražila sam ga, ali ga nisam našla. Ustat ću dakle i optrčati grad, po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja: tražila sam ga, ali ga nisam našla. Sretoše me čuvari koji grad obilaze: "Vidjeste li onoga koga ljubi duša moja?" Tek što pođoh od njih, nađoh onoga koga ljubi duša moja. Uhvatila sam ga i neću ga pustiti, dok ga ne uvedem u kuću majke svoje, u ložnicu roditeljke svoje. Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, srnama i košutama poljskim, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela!

Što se to diže iz pustinje kao stup dima iz kada smirne i tamjana i svih prašaka mirodijskih? Gle, to je nosiljka Salomonova, oko nje šezdeset kršnih momaka između najkršnijih u Izraelu. Svi su vični mačevima, za rat su izvježbani, svakome je sablja o boku zbog opasnosti noćnih. Sebi je prijestolje načinio kralj Salomon od drveta libanskoga. Stupove je napravio od srebra, naslon od zlata, sjedište od grimiza, unutra je sve ukrašeno ljubavlju kćeri jeruzalemskih. Izađite, kćeri sionske, i vidite kralja Salomona pod dijademom kojim ga mati ovjenčala na dan svadbe njegove, na dan radosti njegova srca.

Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa! Imaš oči
kao golubica (kad gledaš) ispod koprene. Kosa ti je kao stado koza što izađoše na brdo Gilead. Zubi su ti kao stado ovaca ostriženih kad s kupanja dolaze: idu dvije i dvije kao blizanke i nijedna nije osamljena. Usne su tvoje kao trake od grimiza i riječi su tvoje dražesne, kao kriške mogranja tvoji su obrazi pod koprenom tvojom. Vrat ti je kao kula Davidova, za obranu sagrađena: tisuću štitova visi na njoj, sve oklopi junački. Tvoje su dvije dojke kao dva laneta, blizanca košutina, što pasu među ljiljanima. Prije nego dan izdahne i sjene se spuste, poći ću na brdo smirne, na brežuljak tamjana. Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi.

Pođi sa mnom s Libana, nevjesto, pođi sa mnom s Libana. Siđi s vrha Amane, s vrha Senira i Hermona, iz lavljih spilja, s planina leopardskih. Srce si mi ranila, sestro moja, nevjesto, srce si mi ranila jednim pogledom svojim, jednim samim biserom kolajne svoje. Kako je slatka ljubav tvoja, sestro moja, nevjesto! Slađa je ljubav tvoja od vina, a miris ulja tvojih ugodniji od svih mirisa. S usana tvojih, nevjesto, saće kapa, pod jezikom ti je med i mlijeko, a miris je haljina tvojih kao miris libanski. Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren i zdenac zapečaćen.
Mladice su tvoje vrt mogranja pun biranih plodova: nard i šafran, mirisna trska i cimet, sa svim stabljikama tamjanovim, smirna i aloj s najboljim mirisima. Zdenac je u mom vrtu, izvor žive vode koja teče s Libana.

Ustani, sjevernjače, duni, južni vjetre, duni nad vrtom mojim, neka poteku njegovi mirisi. Neka dragi moj dođe u vrt svoj, neka jede najbolje plodove u njemu.

Došao sam u vrt svoj, o sestro moja, nevjesto, berem smirnu
svoju i balzam svoj, jedem med svoj i saće svoje, pijem vino svoje i mlijeko
svoje. Jedite, prijatelji, pijte i opijte se, mili moji!

Ja spavam, ali srce moje bdi. Odjednom glas! Dragi moj mi
pokuca: "Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja, golubice moja, savršena moja, glava mi je puna rose a kosa noćnih kapi." "Svukla sam odjeću svoju, kako da je odjenem? Noge sam oprala, kako da ih okaljam?" Dragi moj promoli ruku kroz otvor, a sva mi utroba uzdrhta.
Ustadoh da otvorim dragome svome, a iz ruke mi prokapa smirna i poteče niz
prste na ručku zavora. Otvorih dragome svome, ali on se već bijaše udaljio i nestao. Ostala sam bez daha kad je otišao. Tražila sam ga, ali ga nisam našla, zvala sam, ali nije se odazvao. Sretoše me čuvari koji grad obilaze, tukli su me, ranili i plašt mi uzeli čuvari zidina. Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, ako nađete dragoga moga, što ćete mu reći? Da sam bolna od ljubavi.

Što je tvoj dragi bolji od drugih, o najljepša među ženama,
što je tvoj dragi bolji od drugih te nas toliko zaklinješ?

Dragi je moj bijel i rumen, ističe se među tisućama. Glava je njegova kao zlato, zlato čisto, uvojci kao palmove mladice, crne poput gavrana. Oči su njegove kao golubi nad vodom potočnom; zubi mu kao mlijekom umiveni, u okvir poredani. Obrazi su njegovi kao lijehe mirisnog bilja, kao cvijeće ugodno, usne su mu ljiljani iz kojih smirna teče. Ruke su mu zlatno prstenje puno dragulja, prsa su njegova kao čista bjelokost pokrita safirima. Noge su mu stupovi od mramora na zlatnom podnožju. Stas mu je kao Liban, vitak poput cedra. Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti. Takav je dragi moj, takav je prijatelj moj, o kćeri jeruzalemske.

Zbor djevojaka

Kamo je otišao dragi tvoj, o najljepša među ženama? Kuda je
zamakao dragi tvoj, da ga tražimo s tobom?

Dragi je moj sišao u svoj vrt k lijehama mirisnog bilja da
pase po vrtovima i da bere ljiljane. Ja pripadam dragome svome, dragi moj
pripada meni, on pase među ljiljanima.

Lijepa si, prijateljice moja, kao Tirsa, krasna si kao Jeruzalem, strašna kao vojska pod zastavama. Odvrati oči svoje od mene jer me zbunjuju. Kosa je tvoja kao stado koza koje silaze s Gileada. Zubi su ti kao stado ovaca ostriženih kada s kupanja dolaze: idu dvije i dvije kao blizanke i nijedna nije osamljena. Kao kriške mogranja tvoji su obrazi pod koprenom tvojom. Imam šezdeset kraljica, osamdeset inoča, a djevojaka ni broja se ne zna. Ali je samo jedna golubica moja, savršena moja, jedina u majke, izabrana u roditeljke svoje. Vidjele su je djevojke i nazvale je blaženom, a kraljice i inoče hvale su joj izrekle. Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće, lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama? Siđoh kroz nasade oraha da vidim mladice u dolinama, da pogledam pupaju li vinogradi, cvatu li mogranji. Ne znam kako, tek želja moja pope me na kola naroda mog kneževskog.

Zbor djevojaka

Vrati se, Sulamko, vrati se, vrati se da te gledamo!

Što ćete vidjeti na Sulamki koja pleše u dva zbora? Kako su krasni koraci tvoji u sandalama, kćeri kneževska! Pregibi su bokova tvojih kao grivne stvorene rukom umjetnika. Pupak ti je kao okrugla čaša koja nikad nije bez pića. Trbuh ti je kao stog pšenice ograđen ljiljanima. Dvije su dojke tvoje dva laneta, blizanca košutina. Vrat je tvoj kao kula bjelokosna. Oči su tvoje kao ribnjaci u Hešbonu kod vrata batrabimskih. Nos ti je kao kula libanska što gleda prema Damasku. Glava je tvoja kao brdo Karmel, a kosa na glavi kao purpur i kralj se zapleo u njene pletenice.
Kako si lijepa i kako si ljupka, o najdraža, među milinama! Stas je tvoj kao palma, grudi su tvoje grozdovi. Rekoh: popet ću se na palmu da dohvatim vrške njezine, a grudi će tvoje biti kao grozdovi na lozi, miris daha tvoga kao jabuke. Usta su tvoja kao najbolje vino.

Koje odlazi ravno dragome mome kao što teče na usnama usnulih. Ja pripadam dragome svome i on je željan mene. Dođi, dragi moj, ići ćemo u polja, noćivat ćemo u selima. Jutrom ćemo ići u vinograde da vidimo pupa li loza, zameće li se grožđe, jesu li procvali mogranji. Tamo ću ti dati ljubav svoju. Mandragore šire miris, u našim kućama ima svakog voća, novoga i starog, za te sam ga čuvala, o najdraži moj! O, da si mi brat, da si sisao prsa majke moje, našla bih te vani, poljubila bih te i nitko me zato ne bi prezirao. Povela bih te i uvela u kuću majke svoje koja me odgojila, pojila bih te najboljim vinom i sokom od mogranja. Njegova mi je lijeva ruka pod glavom, a desnom me grli. Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, ne budite, ne budite ljubav mojuš dok sama ne bude htjela!

Probudio sam te pod jabukom gdje te mati rodila, gdje te na
svijet dala roditeljka tvoja.

Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti.
Da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao prezir na sebe.

Imamo malu sestru koja još nema grudi, što ćemo činiti sa svojom sestrom kad bude riječ o njoj? Ako bude poput zida, sagradit ćemo na njemu krunište od srebra; ako bude poput vrata, utvrdit ćemo ih cedrovim daskama.

Ja sam zid i grudi su moje kule: tako postadoh u očima njegovim kao ona što nađe smirenje.

Salomon ima vinograd u Baal Hamonu, dao ga je čuvarima i
svaki mora donijeti za urod tisuću srebrnjaka.

Moj vinograd je preda mnom: tebi, Salomone, tisuća, a dvjesta
onima što čuvaju plodove.

O ti, koja boraviš u vrtovima, drugovi slušaju glas tvoj,
daj da ga i ja čujem!

Pohitaj, mili moj, budi kao srna i kao jelenče na gorama
mirisnim!

"Mene su još od samog rođenja predodredili za svećenički poziv, i ta me pomisao neprestano tištila."
(I was intended from my very birth for the clerical profession and this thought constantly opprest me.)
Nikola Tesla, hrvatsko-američki izumitelj
(veliki prijatelj s Mark Twainom, poznatim ateistom, koji je izjavio:

"Sasvim sam siguran da često, vrlo često u stvarima koje se tiču religije i politike, ljudska moć razmišljanja nije iznad majmunske.
- Autobiographical dictation, 12 September 1907. Published in Autobiography of Mark Twain, Volume 3 (University of California Press, 2015)

"Za mene je svemir jednostavno sjajni stroj koji nikada nije nastao i nikada neće nestati. Čovjek nije izuzetak od prirodnog poretka. Čovjek je, poput svemira, stroj. Ništa nam ne pada na pamet niti određuje naše postupke koji nisu izravno ili neizravno odgovor na podražaje koji djeluju na naše osjetilne organe izvana. Zahvaljujući sličnosti naše konstrukcije i istovjetnosti okoliša, na slične podražaje odgovaramo na sličan način, a prema skladu s našim reakcijama, rođeno je razumijevanje. Tijekom godina razvijaju se mehanizmi beskrajne složenosti, ali ono što nazivamo "duša" ili "duh", nije ništa doli zbroja funkcija našeg tijela. Kad ove funkcije prestanu, prestaje isto tako i „duša“ ili „duh“."
Nikola Tesla
“A Machine to End War.” Liberty Magazine, February 9, 1935.

Zanimljivo pismo prijatelju Vierecku (poslije osuđenom za simpatiziranje nacizma). U njemu spominje i viziju umrle majke, koju je otpisao kao halucinaciju.
https://www.thehenryford.org/collections-and-research/digital-collections/artifact/50697/#slide=gs-339212

Razni "citati" koji povezuju ateistu/kozmopolita Nikolu Teslu sa spominjanjem Boga ili hvaljenje Biblije ili Isusa, izmišljotine su, a ne nešto što je Ličanin Tesla izjavio ili napisao (nema riječi "Bog" ili "vjera" ili "Crkva" ili "Isus" ili Biblija u njegovoj Autobiografiji, niti igdje drugdje). Crkvenjaci rado i često šire takvu lažljivu propagandu, bez ikakve provjere izvora, jer "za vjeru ionako ne trebaju racionalne dokaze", pa to mogu poturiti kao "pobožnu propagandu" u ime svoga Boga i svoje vjere, što god im se oku svidi, pogotovo ako je povezano s nekom uglednom osobom. Tako i neki muslimani lažljivo svojataju Goethea, Tolstoja, Einsteina.... siluju davno zastarjeli tekst Kur'ana da "sadrži današnju znanost" itd. radi plasiranja svoje propagande.