Postojao si samo za mene, rodio se da bi bio moja ljubav. I ja sam te voljela. Iskreno, onako pjesnički sa sjajom u očima, vatrom u srcu i trncima u stomaku. Svaki put kad bih izgovorila tvoje ime, svaki put kad bih pomislila na tebe (a to je bilo svih 24 sata u danu, svih 1440 minuta u jednom danu pa čak i onih nebrojenih sekunda u tom istom danu). Voljela sam tebe, a ti uvijek si me pitao: "Zašto te volim?". Nikad nisam znala pravi odgovor, ni danas ga ne znam kad te više ne volim (jer voljeti ti ne smijem). Zabranio si mi da te volim, bez riječi, bez glasa. Jednostavno samo si otišao negdje daleko od mene. Daleko od mog dodira, daleko od mojih riječi, daleko tamo gdje te voli netko drugi. Vjerojatno još samo jedna priča poput mnogih drugih ispričanih na tisuću stranica romana pravih spisatelja. Priča u kojoj će se izgubiti moja tajna o tebi i ljubavi u kojoj nismo imali odgovore, ali smo imali sebe.
Kad bi mogao pročitati ove riječi, netko kao ti...........onda bih ja bila netko kao ja...........sve je samo "poput" a ja ostajem galeb, sam daleko na pučini.