limenke i noge,
da ih svud' po gradu
operem jezikom sapuna
i ogulim sa njih
prašumu,
bilo bi šuplje
moje uho,
oba,
okačena za
govor u raspalim
gaćama.
zanijemila sam.
sijalicom da za grudi
iščepam zadnje srce,
kruto, sa kojeg skidaju pečat
u mraku kočnica i užasa,
bilo bi kao i prvi put,
kad sam u muku
željeza
odjeknula
kroz vrata gazde
i kučeta.
jebem ti.
ima li igdje još jedan
zabijeni kostur smrada
za pas,
da ga ugraviram
u nokte svoje kuće.
...
dobri čovječe.
ova ljaga živi.
ne može
zlatna kosa,
pa da se bogom zove,
naučiti govoriti kao -
pletenica.
kao ni što siroto dijete
ne može objasniti -
kako se češlja.
znao si da je tako.
requiescat in pace
(Anika ili vec kako se vec zove, ne zna slova, ne zna sta su igrice za racunar, nema roditelje koji je svaki dan voze autom u skolu, nezna kakav je problem kada nema WIFI mreze, nece nikad ici da ucestvuje na skolskoj priredbi gdje ce ponosni roditelji, rodbina i komsije da je gledaju u novoj haljinici.. Nju niko ne uci da cita i pise, ona nema dom, a nema ni haljinu...ona ima iskren osmijeh, kada je srecna to i pokaze, nema maske na licu kao vecina ljudi, nezna biti licemjer, ona se bori da prezivi... Odrastace na ulici, bosonoga, spremati se za borbu sa zivotom na ulici, jer nije imala srecu da ima roditelje koji imaju normalnu kucu, normalan odgoj... Nju odgajaju ljudi na ulici kako se ophode prema njoj, neko drsko, neko lijepo... I zao mi je Anike i takve djece, koja su najsladja u tim godinama,kada postavljaju milion pitanja, ali na njena pitanja niko joj ne daje odgovor...Svi ce je otjerati, a ona ce i dalje neumorno morati obilaziti ulice i stolove da prezivi. Moja "drugarica" Anika je pravi borac, volio bih da moze imati neku udomiteljsku porodicu, da kao i svi mi ima svoje sne...
Srecno joj bilo i neka je sreca prati...Sanjin Rasidovic, May 14, 2013.)
