Olovne godine
Kroz otvorena se vrata uvlači vlaga i hladnoća, iako pogled na kalendar nedvojbeno kazuje da je mjesec maj. Komadić neba što se nazire kroz razmaknute zavjese, otkriva nakupine oblaka, koje, kao da se svakog trena spremaju raspuknuti i svom snagom se stuštiti na zemlju.
U prostranom dnevnom boravku je sve glomazno i staro, od tapeta na podu i štofane sjedeće garniture, koju čine trosjed, dvije fotelje i tabure, preko niskog stola u sredini, do komode i bara nasuprot. Moderan namještaj iz sedamdesetih, unatoč patini minulih dvadeset godina, još uvijek je dobro očuvan i oku ugodan. Jedino se televizor nije uspio othrvati napretku tehnologije i mode, pa je onaj crno-bijeli u međuvremenu zamijenjen novim, u boji.
Zadnjih mjeseci on slikom i tonom svjedoči povijesnoj prekretnici nacije. Euforija slavlja i zveckanje oružja izbijaju iz ekrana svakodnevno, i ispunjaju narod i ponosom i strahom. Svakodnevica je to, koja govori o bremenitom vremenu ni rata ni mira. Svakodnevica koja nosi strepnju sutrašnjice. I dok se dalekovidnicom iz dana u dan smjenjuju nasmijana lica, i visoko vije trobojnica, dok se na revere kače bedževi i odlikovanja, a u zrak dižu transparenti, glasno se pjevaju domoljubne pjesme i veliča hrvatstvo.
Dva lika zatočena u istoj prostoriji, nimalo se ne uklapaju u tu sliku sveopćeg veselja. Gotovo bi se reklo, da su nesvjesni zbivanja oko sebe. Sve dublje propadaju u ponor tame i vrtlog neizvjesnosti, pa se u svojoj nemoći nabacuju optužbama.
Nera je sklupčana u fotelji, i rukama briše suze. Lice joj je podbuhlo od plača, i crveno od bijesa, koji je, samo koji trenutak prije, iskalila na mužu...
"Ti si kriv za ovo njegovo ludilo... ni'ko drugi nego ti... od kad je zenija na ovi svit, puniš mu glavu s tim balunom... ti si luđi od njega..."
Riči nepromišljene teku poput bujice, al' smirenja ne donose, pa drhtavom rukom prolijeva vodu po stolu, u potrazi za još jednim apaurinom.
Damir sjedi na trosjedu, praznog pogleda uprtog u televizor. Izraz mu lica odaje odsutnost i zabrinutost. Dok se pred očima redaju stravične slike nereda na Maksimiru, misli mu lutaju bezdanom, a crne ga slutnje bacaju u očaj. Osjeća kako mu krv nadire u glavu, pri samoj pomisli da se i njegov sin nalazi na uzavrelom stadionu. Žena ga dodatno raspaljuje, pa se desnom rukom hvata boce konjaka ispred sebe, dok u lijevoj nervozno stiska čašu...
"Daj, snizi ton za početak, i prestani uvijek mene kriviti za sve..." ... izbezumljeno joj se unosi u lice s onom bocom... "znaš i sama da je otišao na svoju ruku, i da ga svojim histeriziranjem nećeš vratiti... oboje smo jednako nemoćni, i možemo samo moliti Boga da živ dođe doma ..."
Udarne vijesti s Maksimira i dalje ne silaze s ekrana. Stadion gori u ludilu i plamenu baklji... povampirena masa tjelesa u stampedu ruši i čupa sve pred sobom... stolice lete zrakom poput užarenih meteora... pendrečenja i uhićenja na djelu... strava i užas... Bože, pomozi...
Samo glas sina može vratiti mir u njihova srca i dom...
***
P.S. Život neumoljivo ide dalje... s nama ili bez nas... Jedino je Život zadužen za pisanje romana, mi ga možemo samo kopirati... manje ili više vješto... manje ili više uvjerljivo...
Uskrs je prošao u sjeni smrti, a naš dida je zanavik zatvorija svoj libar o' života... neka počiva u miru...
Post je objavljen 27.04.2014. u 21:41 sati.