Nema Te, a ja znam da si tu ! Ovdje sada sa mnome, uz mene, jer ovo je Tvoj dom. Dom našega zajednišva, gnijezda naše ljubavi. Ljubavi koja je oduvijek i zauvijek nila naša. Naša ne samo moja , niti samo Tvoja , nego uvijek naša. U našim srcima rođena, našim dušama sjedinjena, a našom djecom blagoslovljena.
A o čemu ćemo danas snatriti ?
Dan je tmuran. Nebo od jutra stalno plače. Odakle mu samo toliko suza ? Suza hladnih bijesnim vjetrom šibanih kroz sivilo magle. Kiša ne sustaje, kaplje šibaju vlagom zahukana stakla na prozorima, a spušta se sumrak s jedva naslućenim svjetlima uličnih lampi.
U sobi toplina peći potiče snatrenje u mekoj počivaljci. Mi smo tu bliski, bez riječi, a u zajedničkoj nestvarnosti našega postojanja. Postojanja ljubavi koja nas je tako davno obgrlila i neraskidivo vezala u zajedničko življenje, kad su dvoje jedan par, jedna ista ljubav.
O čemu sanjariti ? Postoji odavno nam znano pitanje : kako je moguće da dva ljudska bića potpuno neznana, razdaleko u različitim prilikama i okolici odrasla, nepoznata, neviđavana do svoje odraslosti potpuno tuđa, a tada, jednoga dana sretnuvši se, međusobno zagledana, požele obnoviti susret, pa opet još više puta samo susrete s težnjom upoznavanja i prvog rukovanja kad će toplina šake i blagi stisak prstiju potaknuti milinu dodira s rađanjem težnje novih sveučestalijih dodira do milovanja usnama u vezi, koju pomalo raskriva i još obogaćuje kroz dubinu zjena začuđeni pogled bezahlenog ohrabrenja i nesvjesnoga očekivanja.
A dani, ondašnji dani bijahu u nestrpljenju dugi, dugi, danas nostalgični, kao prošlost u sadašnjosti i čežnja u ljubavi.
Bijasmo mladi, neiskusni, nezreli, tek prvi puta zaljubljeni, te postajali odrasli, jedva životni smisao sluteći. Smisao u punini jednote, nevino zajednički grleći sagledavanje '' o n o g a '' neviđenoga, neopipljivoga, samo emocijama definiranoga.
Nematerijalna veza, nematerijalnih poriva i sklonosti u konačnici posta neraskidiva, trajna, vječna psihofizička zbiljnost, iskaziva sada fizičkim združenjem u ponavljanju zagrljaja, kao pokazatelja zbiljske jednote. Trajne jednote ' u dobru i zlu ', kad blagoslov djecom uklanja ili prikriva sve još negdje zaostale individualne sebičnosti, a tolerancija prihvaća različitosti kao vrijednu osobinu zajedništva u neokrnjenoj bračnoj ljubavi.
I, noć je, a moja čežnja Tvoga dodira je sve zbiljskija, pa evo, krevet, hladni jastuk i malecko nade sa žudnjom da se zagrlimo…. u snu . .
Domoljubac - Zvonimir Tomac iz neobjavljene zbirke .
Post je objavljen 27.04.2014. u 16:25 sati.