Znam da ću nakon nekoliko redaka kojih ću sada napisati za pojedince postati sadista, kao što sam i šiparica i osoba koja sinu ništa ne pruža, ali to ne ni malo ne smeta ja znam tko sam i koliko volim svoje dijete jedno i drugo, to samo znam ja.
Kritike obožavam i volim jer tada sam jača i imam se snage boriti da moj sin shvati koliko je život lijep, koliko može biti lijep, ali koliko isto tako može biti okrutan. Sama sebi već godinama prigovaram to što sam dopustila da živi nekoliko godina bez mene, što sam dozvolila da pati dolazeći samo vikendom ali takav je zakon bio a i sada je te protiv zakona nitko ništa ne može. Izborila sam se da ga vratim ali boli je u njemu ostala na koliko god ja njemu ljubavi i pažnje pružala vrijeme mu vratiti ne mogu ali mu razgovorom dajem do znanja da ću uvijek dok budem mogla biti uz njega kao što sam bila i onda kada nije bio sa mnom. Te godine mu nikada nitko izbrisati neće kao što ne može ni drugoj djeci koja iz određenih razloga odrastaju bez roditelja, ali svatko od njih nađe svoj put pa tako će isto pronaći moj sin, a ja ću mu pomoći koliko mogu.
Kritizirajte me slobodno ali postavite i sebi pitanje
"jesam li ikada napravio-la grešku? znam li ja voljeti i druge a ne samo sebe?
Moj sin nikada nije patio i i ne pati zbog moje prošlosti, neće ni patiti jer zna da sam u potpunosti pored njega kada god me treba, onda svoju ljubav i prošlost stavim sa strane i dušu i srce dajem sinu koliko god treba, da ga upoznate i osobno vidjeli bi da je dobar, da voli, pomoći i voli tuđe greške uzimati na sebe, da voli slušati i da je sretan jer ga grlim i volim onako kako majka voli svoje dijete.
Post je objavljen 27.04.2014. u 10:38 sati.