Ako je populus narod, onda je popularno zapravo narodno, a populistički ono što narod voli.
Ako iz tog niza uklonimo jezivu glazbu, upitnu modu i hranu koja garantira kardiovaskularne bolesti ostaje politika.
Pri tom nikako ne kužim zašto se naši političari, osobito oni na Vlasti (koja je bogata i časti, ne nužno ovoj trenutno nego na svim Vlastama u međuvremenu) tako srčano bore protiv populizma.
Otkad je to loše biti popularan?
Svi nas uče da je to zapravo jako važno i kul. Uklopi se, budi pristupačan, budi popularan. Ako nisi popularan onda si nebitan i tako to.
I onda ovi čija je popularnost dokumentirana na zadani datum potporom natpolovične većine populusa kažu da to nije važno.
Je li to isto kao kad bogati kažu da lova nije važna? Nije zlato sve što sja? Ili kad oni koji su lepi ko greh kažu da je to zapravo bez veze?
A to što malo fali, to često sreću kvari.
I dakle oni čija je popularnost dokumentirana u formi dodjele mandata na 4 godine kažu da je to bzvz. Ne samo da je bzvz, nego je jako važno ograditi se od sveg popularnog.
Jer učiniti nešto populistički (što je zapravo ono što dovodi na Vlastu) jednom kad se na Vlastu popneš postaje nadasve nepoželjno i opasno. Biti populističan postaje gore od ičeg. S kriminalom se možemo nositi. Ugled nam ne pati jer je pola ansambla pod ovim ili onim istragama, ali taj populizam. To je opaka stvar. Jednom kad te optuže za populizam...jednom populist uvijek populist...
A zna se što s populistima (tko zna nek me uputi).
Čak je i katolička crkva prigrlila populizam. U nedostatku razumijevanja s populusom su stavili simpa čiču na čelo parade. On se smješka, govori lijepe i svima prihvatljive stvari, ustaje se starijima od sebe, dijeli sa siromašnima. I on je popularan. Drag populusu širokih razmjera, dok se zapravo ne mijenja ama baš ništa.