Kao cvijet u zagrljaju svjetlosti
„Otvorite se, dječice, milosti“, poručuje nam Gospa. Milosti koja na svijet sipi iz kolijevke stvaranja, koja nas blaži toplinom Božje ljubavi, koja nas miluje Marijinom strpljivošću i dobrotom, koja nas dodiruje mekoćom njezinih svetih ruku. Jer Gospa je cvijet ispunjen radošću rajskom i okupan svjetlom istine, zagrljen sjajem Gospodinbove volje. Ona je ruža koja se hrani mudrošću Duha Svetoga, koja nas kiti svojom ljepotom, koja nas zasipa miomirisom nebeske stvarnosti, koja nas uči kako se darivati izvoru milosrđa. Preko nje nam Bog otkriva plodove poniznosti, uvodi nas u smisao žrtve, budi u nama plimu povjerenja i usmjerava na put koji vodi u radost ipuninu.
Gospa nam svojom strpljivošću i neumornošću pomaže da se učvrstimo u vjeri, da na njezinu iskustvu gradimo svoj odnos premav Storitelju, da se nadahnjujemo njezinom poslušnošću, da se resimo njezinim vrlinama, da se jačamo njezinom krjepošću, da rastemo u njezinoj vjernosti i bujamo u njezinoj blizini, da bez straha izložimo latice okrjepljujućoj svjetlosti svih milina. Nudi nam Majka utočište svog Bezgrješnog srca ispunjenog biserjem blagoslova, ozarenog jasnoćom vjere i nade, prožetog plamenom Sinovih obećanja. Vodi nas Prečista pouzdanju koje razbija sjene sumnji, koje nas bodri na tražilačkom putu i koje bistrinom razgoni oblake tlapnje i priviđenja. Ukazuje nam na svjetlost kojoj se trebamo okrenuti, na izvor sviju radosti koji preplavljuje mirom, koji prati sve one što ustrajavaju u nepokolebljivosti.
Pogledajmo raslinje, bilje i cvijeće koje s dolaskom proljeća buja na međugorskim brdima, okrenuto vrelu svjetlosti, okupano zrakama topline što se slijevaju iz nebeskih njedara. Ni škrta zemlja, niti tvrdi kamen ne mogu zaustaviti njihov rast jer je čežnja za visinama jača od ukorijenjenosti u propadljivom, jer je stremljenje prema vječnom i neprolaznom jače od prolaznog i vremenitog. Prema suncu stremi sve što diše i raste, prema visinama se uzdiže sve što pjeva odu životu. Otvaraju se pupoljci, propinju latice i šire grane. Cijela priroda i svemir slave Stvoritelja. A čovjek, što on radi? Utapa se u lažnim brigama, okrenut tami koja mu kupa ranjeno srce, smišlja tajne planove, trabunja o onomšto nikada neće ni doživjeti, kuje urote i umnožava smicalice, truje se zavišću, ljubomorom i zlobom, veže duh lancima pohote i požude, riznice puni zalihama truleži.