Marketing
Dijalektički materijalizam i Generacija Y
Vrijeme me je pregazilo.
Spadam u generaciju, koja je naučila vjerovati kako rad formira čovjeka; kako je školovanje povezano sa zicer - karijerom i, na koncu, sa prihodom i relativno osiguranim životom uz nonšalantno prenaglašenu izjavu iz Šladminga, kako lova nije bitna.
Spadam u generaciju, kojoj nije bilo zabranjeno nositi Levisice, ali je bilo nužno, sa njih odrezati etiketu. U školi – govorim o Istočnoj Njemačkoj – tako friziranih Levisica nošenih u protestu skupa sa plavom uniformnom košuljom nacistoindog simbola na rukavu – imali smo predmet „Nauka o državljanstvu“; tipa marksizam, i očito sličnozvučeće kao aktualni Građanski odgoj. Između jutarnje smotre sa bakljama i popodnevnog slušanja zabranjenih zapadnih radio – stanica, zbrajali smo nove socijalističke zemlje i indiferentno mantrali kako će osvještenje radničke klase truli kapitalizam kvalitativnim skokom, hop, hop, prevesti u socijalističko društvo po mjeri čovjeka (u Trabantu). Oni najperfidniji pomalo su se sprdali sa zahirenošću sustava, noseći pod kragnom iste te omladinske košulje mali, crveni električni otpornik; simbol prizivanja iskonskog, pravog puta, kojeg su manipulativni elitisti pod krinkom socijalizma napustili na štetu široke mase.
Uz sve to dakle, i uz jedan bijeg iz sada već zaboravljene jedne države u drugu, koja se raspala u ratovima; uz par jezika, diplomicu i pokoje znanje i iskustvo, mene je vrijeme pregazilo. Uz posljedične bolove u leđima ramenu abdomenu koljenu stopalu te povišene masnoće, tlakove i šećere (sve to izgovoreno glasom spikerice sa Glavnog kolodvora).
Poput drugih pregaženih, večeru svjesno samo popijem; pred jutro čvrsto odlučim, i sa time prestati, ali zato umjesto tableta i pregleda pokušati sa biciklom i šetnjama.
Vrijeme, naravno, negdje gazi više nego drugdje.
Je li vrijeme funkcija mjesta ili mjesto funkcija vremena, važna je stvar, koju još uvijek ne znam.
Znam da se rado funjim na Generaciju Y. Ono, ja sam od svoje trinaeste ljeta provodio na plantažama, na tekućim trakama; zaradio bicikl, motor, maturalac. A ovi danas... – pa tu krenem. Da niškorisni, da besperspektivni, da umaženi.
Ali, tresnuvši jutros o zaboravljena otvorena vrata kredenca, odjednom mi se posložilo. Kvalitativni skok; slom kapitalizma, kakvog poznajemo; ta Generacija Y ... Pa oni su... Oni ...
Priča mi prijatelj, sav ozaren, kako kćerkica marljivo po cijele dane studira u biblioteci. Zna, jer ju telefonom provjerava svako malo. Dok mala ide na faks i u biblioteku, ne zastajkuje; kupio je ćaća kabrio, da ju nagradi što je položila vozački, i kako mala ne bi zastajkivala usput. I, veli mi on, nema s njom problema; sad već može ponekad po par sati ostati sama kod kuće bez nadzora.
Veli mi mlada prijateljica između povratka u London i odlaska u Shangai, kako tijekom studija nije imala problema. Dala je do znanja da je kćer bliskog stranačkog suradnika polulokalnog polupremijera; svakako je zgodna, minice, kosica, ovoono; ne, sa faksom zaista nije bilo problema.
Vikendima bi ćaća poslao službeni auto s vozačem po nju. To je, naravno, prestalo čim je na nekom aerodromskom terminalu veličine Sesveta ulovila i udala bogatunčića, kojeg je uspješno opelješenog opet napustila, čim je uz malu pomoć dragih ljudi magistrirala, usput pokrenuvši svoju firmu. Naravno, tata pomaže po potrebi, a minice i dalje pale. Svakako, do tridesete se misli udati iz ljubavi, ali ima još par godina, veli.
Naravno, ne treba biti ženskica, kako bi stvari „klapale“ i bez minicem rada na traci ili student – servisa.
Mladunac prijateljičin, uz smješak na kavi, za koju jasno znam da ću ju ja platiti, pojašnjava, kako je nekidan od bake dobio novac, od djeda posudio auto, odvezao se mami, iskamčio još pokoju pinku, i dobar je za ovaj mjesec. Ipak, oni su zadovoljni što je diplomirao... Kratko prekine priču, kako bi isprtljao mobitel od 4.000 kuna. Onda nastavi, kako svakako ne zna, što bi sad nakon diplome, ali nikako ne želi napraviti pogrešan korak. Moju arhaičnu opasku, kako bi se možda bolje osjećao, sufinancirajući vlastiti život i potragu, odlučno je iskontrirao. Kako ne kužiš, veli, baka i djed su stari; čim naslijedim kuću, prodat ću ju ili iznajmiti; zašto bih se zamarao radeći krivi posao?! Što ako fulam posao, ako ne budem sretan? Vrijeme je novac, dodao je, i pokosio me.
Uglavnom... Čujem nekidan, izišla knjiga nekog lika, koji tvrdi da će kapitalizam implodirati, jer zarade vlasnika proizvodnih sredstava nisu srazmjerne stopi gospodarskog rasta; u tom smislu. Zvučalo mi je poznato; slično onom o kvalitativnom skoku društva osvješćivanjem radničke klase.
Kako god, masirajući kvrgu od vrata kredenca, skužio sam. Generacija Y je ušla u komunizam. Blagostanje bez rada. Preskok. Kvalitativni. Jedino se mi bezveznjaci bunimo. A bunimo se, jer ne kužimo.
Kao čarolijom, predjutrošnja odluka, kako više neću taknuti alkohol i umjesto njega piti samo vodu i vježbati, nije se niti ukazala u milozvučnom kadru otvaranja pive. Tko mi je i kriv, što sam pripadnik još jedne Generacije Međuprostor...
Post je objavljen 25.04.2014. u 18:39 sati.