Polako počinjem dizati ruke. Nada je već istinski nestala, a jedino što ju je održavalo na životu pretvorilo se misao da je sve gotovo. Svaka uspomena i svako sjećanje na prošlost koje je spašavalo vjeru u to da se može desiti opet, nestala je s prošlim petkom. Čitavu iluziju srušio je sasvim banalan događaj. Ma što pričam, to se ne može ni nazvati događajem.
Došao je sa djevojkom, dugo su već zajedno, u kafić u koji idem. I inače se tamo znamo sresti, i ona je uvijek tamo, ali ovaj put, prvi put u nekoliko godina, sve mi je izgledalo drugačije. Način na koji ju je gledao. Kako ju je dodirivao. Kako su se zagrlili dok su odlazili doma. Ni u jednome trenutku nisam osjetila ubod ljubomore, on već dugo ne djeluje tako na mene. Ali način na koji je djelovao prije je nešto što mi se urezalo, i stalno nakon njega, već godinama, težim za istim osjećajem. Gradim svoju stvarnost na zabludi, na nečemu što je nestalo, i sve se svodilo na neprihvaćanje novoga i čekanje da se osjećaj vrati, na isti način kao prije, jednakim intezitetom, samo s nekom drugom osobom, sa nekim boljim i ljepšim od njega. A taj put kad sam ih vidjela, kroz glavu mi je prošla misao: on je nakon svega sretan s drugom, a ja stalno u drugima tražim dio njega. I učinilo mi se da su mi preletile godine u želji da ga nađem, do te mjere da sam izgubila samu sebe u potrazi – moje misli nisu slobodne, ograničena sam. Ograničena sam na njega, a ljudi nisu on. Ljudi nisu ni ja, niti itko od nas, svi smo mi za sebe. I sada, skroz mi je nestalo. Vjera u ljubav, nada da ću opet imati osjećaj. Onakav. Kad se osjećaš živim, kad se ceriš sam sebi u bradu jer se sjetiš nečega što je napravio, kad se jedva čekaš našminkati jer mu želiš biti lijepa i kad osjećaš leptire... Postoje li još leptiri?
Kasnije te večeri, promijenila sam taktiku. Pričala sam sa muškarcima, dala im ime sa fejsbuka da me dodaju, smijala se njihovim forama. Ali, nešto u meni kao da je uvenulo. Ako on nije taj, i ako me više uopće ne voli, i ako je ona ljubav njegovog života, za mene, svi ostali su ništa. Nula.
I na kraju, preostaje mi samo moje divljaštvo. Borba sa vjetrenjačama, jezičavost, besmisao izlaženja i zaborava u alkoholu. A rečenica koju mi u zadnje vrime prečesto govore prvo me užasno razbjesni, do suza, a onda mi samo postane činjenična. ''Nikad se nećeš udati.'' Evo, i sad me prošao bijes. Meni to nikad ne bi palo na pamet reći nekome. Što to ikoga briga uopće? Ali oni to govore, a ja se samo povlačim. ''Nikad se nećeš udati.'' Ako neću voljeti svim bićem, onda ni ne želim. Niti želim plitak život lošeg braka s osobom koja nema strasti u sebi, i nisam u stanju sebi dozvoliti niti pokušaje s nekim tko mi na prvu nije bio napet. Što više kominiciram sa muškarcima koji su bacili oko na mene, sve sam svjesnija toga. Divim se ljudima koji su u stanju krenuti ozbiljno sa svakim muškarcem s kojim im odnos krene u tom smjeru. Zar su ti ljudi stvarno zaljubljeni? Zar je moguće biti u tim mediokritetnim ljubavima? Ne znam. Previše razmišljam, previše želim, a što više razmišljam i želim više se udaljavam od same ljubavi, i sve sam sigurnija da se glupi princ nikada neće pojaviti i spasiti me od mene same. Ali ono što ipak znam, a jedan genije se tu slaže sa mnom: i'd rather die of passion than of boredom.
Post je objavljen 24.04.2014. u 19:24 sati.