Imamo npr. mljekara kome je država dužna za poticaje 100 000 kn, ali i on je dužan državi za doprinose i druge poreze 20 000 kn. Pa se to lijepo počisti, dugovi se prebiju i država duguje još 80 000 kn.
Ali seljak je dužan INA-i za gorivo 30 000 kn, a i INA mora uplatitii poreze i trošarine državi pa se to opet počisti. Država smanji potraživanja od INA-e za 30 000 kn pod uvjetom da INA počisti potraživanja od seljaka, a seljak smanji potraživanja za subvencije od države za 30 000 kn.
Seljaku je dužna mljekara, ali i ona ima dug prema državi, a država je još nešto ostala dužna za poticaje seljaku pa se i ti dugovi prebiju.
Slično se može napraviti primjere i s mnogim drugim privrednim subjektima, stalno netko duguje i netko ima potraživanja.
Kad bi se sve ili većina domaćih firmi, država, državne institucije i slično umrežili u sustav koji bi prebijao dugove možda bi i to pomoglo privredi. To bi bio nekakav klirinški sustav gdje bi se potraživanja i dugovi poništavali tako da se smanji potreba za novčanim transakcijama, da se automatski preko sustava rješava dospjelih obaveza i smanjivalo potraživanja.
Sada imamo problem neplaćanja, nelikvidnosti, dugih rokova naplate, a sve to podiže rizik u poslovanju. I ti rizici su ugrađeni u cijenu proizvoda. Čekanje 6 mjeseci na naplatu isporučene robe ili usluga, rizik da nećeš naplatiti isporučeno, kreditiranje za premošćivanje razdoblja od isporuke do naplate, predstečajne nagodbe koje ti lijepo otpišu potraživanja od drugih firmi bez da te se pita...
Sve to usporava privredu. Kad bi postojao tako nekakav klirinški sustav u kojem bi odmah mogao poništiti dio potraživanja i dugova trebalo bi manje novca za poslovanje. Naravno da bi dobar dio poslovanja i dalje išao kroz novčane transakcije, ovdje govorim samo za onaj dio koji bi se mogao riješiti unutar klirinškog sustava.
Firme daju popust i ako se prije plaća roba, veći je ako se plaća avansno ili nakon mjesec dana nego ako se čeka par mjeseci zar ne? Pa ako bi postojao sustav koji bi automatski nakon isporuke robe smanjio i dugove prema dobavljačima za dio vrijednosti isporučene robe onda bi imali i jeftinije poslovanje i u tom smislu.
Ako su domaće firme umrežene u sustav to znači da bi bilo lakše i jeftinije poslovati s domaćim firmama što bi pokrenulo proizvodnju i učinilo ju jeftinijom.
Zamislimo primjer:
Vlasnik tvornice namještaja gradi novi pogon za 1 mil kuna, on nađe izvođače radova, izvođač radova kupi građevinski materijal u recimo Pevecu za 500 000 kn, ali i Pevec kupuje robu od tvornice namještaja u vrijednosti od 2 mil kuna.
Zar ne bi mogli i prebiti dio dugova? Izvođač radova naplati pola milijuna kuna manje s time da Pevec ne naplati kupljeni građevinski materijal, ali zato tvornica namještaja naplati pola milijuna kuna manje za isporučeni namještaj.
Tako prebijanjem dugova treba manje gotovine za obaviti posao.
Sada vlasnik tvornice namještaja može šititi pogon s manje novčanih sredstva. Treba mu manje gotovine ili manji kredit što opet pojeftinjuje proizvodnju.
To bi onda bio nekakav klirinški sustav, i ja znam malo o tome, ali mi se čini zanimljivo. Naravno da se svaki sustav može zloupotrebljavati zato me zanima postoje li neka ozbiljna ograničenja i problemi koje bi takav sustav uzrokovao, a da vi to znate.
Mislim da bi ovako pokrenuli brže privredu, povećeli likvidnost unutar naše privrede omogućili brži protok roba i usluga. Pogotovo ako bi u njega bili ukuljučeni država i velike državne firme koje su veliki potrošači, ali i dobavljači roba i usluga.
Evo linka na definiciju kliringa koji sam našao:
http://limun.hr/main.aspx?id=10074
Post je objavljen 23.04.2014. u 14:00 sati.