Danas je jedan od onih dana kad te sparina u zraku podsjeća na ljeto, a sivilo neba na zimu. Još tri dana do godišnjeg. Trebala bih po završavat sve repove pa da uplovim u taj san lagana. Ali danas nije dan za rješavanje repova. Danas je dan za totalnu ugašenost intelektualnih sposobnosti.
Čitala sam neki članak o ženi koja osim izgledom želi i po umnim karakteristikama biti što sličnija barbiki. Nešto u smislu lijepa bez pameti i pamćenja, ergo bez odgovornosti prema sebi i drugima. Jer tko ne zna i ne razumije zbog ograničenosti umnih sposobnosti, ne može biti ni odgovoran za svoje djelovanje odnosno ne djelovanje. Zato i postoji institut skrbništva i lišenja poslovne sposobnosti. Idilično. Zaista razumijem tu ženu, iako ju ne opravdavam i definitivno se ne slažem s njom, niti bih ikada nekoga podržala u tome. Ali da, razumijem ju.
Često poželim ugasiti svoj mozak. Na par minuta, čisto da ohladi, da se resetira. Nije to sad neki mozak koji bi se bavio strahovito važnim pitanjima ili problemima, ali ima tu manu da se unatoč banalnosti svojeg intelektualno misaonog sadržaja, nikad ne gasi. Da li zaista postoje ljudi koji mogu onako, zuriti u prazno potpuno praznog uma? I kad ih pitaš o čemu razmišljaju, oni kažu – o ničem, i zaista im nikakva misao ne prolazi glavom?
Dosta mi je konstantne bombardiranosti informacijama. Televizija, internet, mobiteli, reklame, slike, zvukovi, pisana slova, navlačenje, zamućivanje perspektive, dezinformiranje, selektivno informiranje. Kao uređaj uključen u struju 24 sata dnevno, kao kad popiješ prejaki čaj od đumbira, i svaka ona čestica ljutine te pikne, tako me svi ti izvori pretežito nepotrebnih, ne točnih i dosadnih podataka bodu, uporni poput roja komaraca.
Zato me i ne čudi da je neka žena zaključila da joj je profitabilnije umiriti savjest, svijest i svijet svojom glupošću.
Mali mikro primjer toga su žene za volanom. Prema mojem iskustvu, kad muškarac u drugom autu napravi neku glupost za volanom, moj muž mu psuje sve po spisku, a kad neka žena to napravi, onda samo kaže – žena za volanom, i vozi dalje. Predrasuda koja me tješi da kad ja napravim neki vozački gaf da će drugi vozači u prometu, vidjevši da sam žensko, samo odmahnuti glavom, i neće se previše živcirati, jer im ta predrasuda da su žene loši vozači, omogućuje da to prihvate kao nešto normalno, neizbježno, s čime se ne treba puno zamarati.
Tuđe ponašanje, ako izvire iz gluposti i neznanja, urođene genetske nesposobnosti, manje nas opterećuje, nego ono koje proizlazi iz nepoštenja, zlobe i pohlepe.
Iako je danas dan totalne ugašenosti intelektualnih sposobnosti, što će reći osjećam se kao da sam pala s Marsa, nisam sigurna da li sam uopće sposobna voditi suvisle razgovore sa živim bićima oko sebe, nažalost nije dan totalne ugašenosti mozga kao takvog, pa on neumorno plete mrežu asocijacija i bruji svoju beskorisnu pjesmu o onome što je bilo, što jest i što će biti.
Post je objavljen 23.04.2014. u 12:05 sati.