Marketing
Svugdje je lijepo, ali doma je najljepse!
Nije me dugo bilo! Sto da vam kazem, od kad smo sletjeli u Zagreb, ne stizem bas nista. Dva tjedna su prosla, a da se nisam ni okrenula i evo vec treba polako pakirati Mm-a za povratak u Njemacku. I nisam ni malo sretna zbog toga...
Ali ajmo krenuti iz pocetka… Zadnjih tjedan dana u Dusseldorfu proveli smo u ciscenju, pakiranju i nadanju da ce piloti Lufhase prestati strajkati do naseg leta. I jesu! Tog jutra, sve je krenulo nekako naopako. Po dolasku na aerodrom, Mm shvaca da je iphone ostavio u stanu. Divno! Chekiramo kufere i mali princ i ja idemo na kavu, a Mm u taksi i pravac u stan po mobitel. Stize na vrijeme i krecemo. Ali znate kako kazu ljudi, kada kreces na put, nije se dobro vracati... Ta izreka pokazala mi se i vise nego tocna.
U Frankfurtu presjedamo na let za Zagreb. Dolazimo na gate, ukrcamo se u autobus, i nakon sto smo 15 minuta cekali da krenemo, glas sa razglasa govori da se moramo iskrcati i pricekati 50 minuta jer nesto nije u redu s avionom i moraju ga promjeniti. Super! Necu ni spominjati da sam kod ulaska u autobus predala kolica, koja su vec prevezena do aviona i ne mogu ih dobiti natrag, pa se moram 50 minuta boriti s malim princom, koji mi skace po glavi i silno zeli lizati rukohvate stolica u prostoru za cekanje. Sa nesto vise od sat vremena zakasnjenja polijecemo iz Frankfurta. Prvi avion imao je problem s vratima i puknuti krov, pa eto sva sreca da nismo s njim poletjeli.
Slijecemo u Zagreb, skupljamo kufere i sjedamo u taksi. Jadan taksist nas je cekao vise od sat vremena. U stanu samo na brzinu ostavljamo stvari, odemo pozdraviti susjede i onda u shopping, jer naravno da u stanu nemam ni zlicu secera. Ako ste pomislili da su ovo jedine stvari koje su krenule naopako, varate se, ima toga jos. Naime, kada sam konacno krenula navecer raspakirati stvari, shvacam da jedan od tri kufera izgleda isto kao nas, ali nije nas. Zovemo odjel „Izgubljeno nadjeno“ i skruseno ispovjedamo da smo nekome slucajno ukrali kufer. Mm ga vraca na Pleso i uzima nas kufer. I kao slag na kraju, kada je mali princ zaspao, idem spustiti rolete u boravku i imam sto i vidjeti...razbijen prozor! Ajd zamislite da vas nema doma 5 mjeseci i da vam tog dana kad se vratite i samo odete u ducan netko razbije prozor?!? Toga doista nema nigdje, samo kod nas. Lijepi moji, to ja zovem dobrodoslicom! Wellcome to Croatia!
Necu spominjati da od kad smo dosli se ne mozemo okrenuti, a da nam iz dzepa ne izbiju bar 500 kn. Plati servis auta, plati privatnog zubara, jer nemas vremena cekati da te naruce kod socijalnog, kupi autosjedalicu za malog princa koji raste ko gljiva i jaje moze samo gledati, a o tome da sjedne u njega moze sanjati, ... i naravno jos uz to sve plati i prokleto staklo na prozoru u dnevnom boravku.
Najzalosnije je kad nakon sto si 4 dana za redom u gradu od jutra do mraka i sredjujes stvari ne bi li imao sto vise slobodnog vremena, shvatis da se u ta dva tjedna, koliko Mm ostaje ovdje, necete stici vidjeti sa svim prijateljima, pa to moras pretvoriti u jedno veliko grupno druzenje.
Sve je tako ubrzano i stresno i koliko god se trudis opet nista ne stizes. Moram priznati da sam zaboravila zivjeti ovaj tempo zivota. Ali bez obzira na sve, doma je doma! I mogu mi razbiti jos 10 prozora, ali meni ce i dalje biti drago sto sam se vratila.
XOXO,
Proud Momy
Post je objavljen 22.04.2014. u 14:12 sati.