Dugo godina me mucilo to sto mi prigovaraju kako sporo jedem.
Osjecala sam griznju savjest jer idem ljudima na zivce, sve dok mi nije jednom pukao film. Onda sam shvatila.
Nije u redu da me tlace!
Osim ako ne hvatamo jedini let tog tjedna sa Balija za Europu, nije u redu da me se pozuruje. Takva mi je konfiguracija tijela, ne mogu brze i gotovo.
Odi vrit ti i tvoje nerviranje! Sto imas od toga? Sto ja imam od toga??
Pusti me da pojedem ovo u miru. Ako te nervira, nemoj gledat.
Takodjer, otkad znam za sebe, tlacili su me zbog toga kako sam losa u sportu.
Stojis ko drvena Marija, mrdni malo, nisi od cukra, daj malo strasti.
Godinama sam imala griznju savjest, osjecala se lose, nesposobno, drugacije, iskljuceno, nevoljeno i sve slicno sto se uz to moze zamisliti.
Onda mi je prosli tjedan opet pukao film.
Nisam. Dobra. U. Sportu.
Nisam nikad bila.
Vrlo nevjerojatno je da cu sada, u ovim godinama, poceti biti dobra u sportu.
Ne treniram dovoljno cesto da postanem dobra.
Ne igramo za milijun dolara, nego za opustanje.
Nisam temperamentna.
Ako te to smeta, igraj s nekim drugim!
Post je objavljen 22.04.2014. u 09:05 sati.